Tko nije probao, ne zna kakav je osjećaj kada svoje drage u ovo vrijeme korone ostavite u bolnici. Ostavite broj mobitela i idete doma … Onda se minute pretvaraju u godine. Konačno vam zazvoni mobitel i službeni glas vam javi da je zadržana na koronarnom odjelu, za sve informacije zovete odjel …
Zovete recepciju, automat vam ponavlja „pričekajte do javljanja operatera“. Konačno dočekate operatera i spoji vas na odjel i onda vam ženski glas reče zovite dežurnog doktora… Ipak to nije uvijek tako, jedan dan mi se javio muški glas koji mi je na moje pitanje, toplo i ljudski odgovorio „Bolje jede, malo smo je podigli i komunicira“.
Poželite ga zagrliti, zahvaliti za toplu ljudsku informaciju. Pitam ga „kako se zovete mladiću“, a on kaže „nije važno“. Važno je, itekako važno, potrudila sam se i saznala, zove se Mihael Matić! Hvala Mihael što si medicinski brat za primjer svima! – ovo je poruka u kojoj nam je sažela priču koju nam je prije nekog vremena i ispričala naša Tete Mare kod koje idemo na marendu i ćakulu. Ona dugo već brine o “pomorcima” i studentima koji isto marendavaju kod nje. O Mihaelu nam je više puta govorila, a koliko joj je stalo da njegova empatija i rad budu primijećeni svjedoči i poruka koju nam je dala … I mi smo došli do Mihaela. Skroman je, baš kako nam je tete Mare i rekla. Ipak smo ga uspjeli nagovoriti da nam odgovori na nekoliko pitanja.
Kako bi nam se predstavio?
Zovem se Mihael Matić, rođen sam u Dubrovniku 1999.godine. Nakon završene osnovne škole u Neumu upisao sam srednju Medicinsku školu u Dubrovniku smjer medicinski tehničar. Tijekom školovanja živio sam u Muškom učeničkom domu za koje imam samo riječi hvale i mnoge lijepe uspomene. Trenutno studiram na preddiplomskom studiju sestrinstva.
Kako si završio na koronarnom odjelu kao tehničar? Iako je korona popustila još uvijek je među nama, kakva je sad situacija na odjelu? S kakvim se izazovima nosite? Do tebe smo došli na preporuku jedne gospođe koja je bila oduševljena tvojom ljudskošću, jer danima nije uspjevala dobiti informacije koje si joj ti u prvom telefonskom razgovoru dao.. Kaže da se nisi htio niti predstaviti jer je to nebitno, ali ona je saznala kako se zoveš ..
-Kao student prve godine dobio sam priliku preko Poliklinike Glavić raditi u sekundarnom Covid centru u studentskom domu. Nakon toga dobio sam poziv od sadašnjeg voditelja odjela Bruna Mihatović koji mi je bio profesor u srednjoj školi da dođem raditi u Koronarnu jedinicu intenzivnog liječenja. Tu ponudu sam prihvati jer me Bruno kroz praktičnu nastavu privukao svojim načinom rada. Posao u Koronarnoj je jako izazovan trudimo se obavljati ga po najvišim svjetskim standardima. U mom radu mnogo mi pomažu starije kolege od kojih bi izdvojio Pera Krmeka, Milojku Medar, Mariju Šaban, Evicu Bobić, Katiju Hakličku, Ivana Šalića, Nikolinu Glavinić, Petra Andrijevića, ali i sve ostale kolege.
Mi mladi trebamo biti otvoreni za suradnju, iskustvo starijih kolega može nam puno pomoći. Iako je Covid popustio, u bolnici su još epidemiološke mjere zabrane posjeta pa je to pacijentima teško, a tada je naš zadatak biti uz njih poput članova obitelji.
Svoj posao radim s ljubavlju i trudim se stvoriti što ugodniju atmosferu kako bi pacijentima olakšao i uljepšao boravak u bolnici. Posao u Koronarnoj jedinici jako je stresan a mi se nastojimo nositi sa svime.
Moramo djelovati brzo i učinkovito, a pri tome ostati smireni. Dobio sam priliku usavršavanja u području invazivne kardiologije u KBC-u Rijeka. Time sam postao član tima za hitna kardiološke stanja uz kolege iz koronarne, radiološke inžinjere, na čelu s dr. Perom Markunovićem. Trenutno se na Koronarnoj osjećam vrlo ugodno i zadovoljno. Mislim da tome najviše pridonosi taj spoj mladosti, zrelosti i iskustva gdje jedni druge podržavamo i motiviramo kroz sve lijepe, a i one manje lijepe trenutke.
Znamo da u bolnici fali tehničara i sestara, da su mnogi otišli vani … Kakve su tvoje ambicije?
-Sada nemam želju raditi u inozemstvu, ali nikad se ne zna. U našim rasporedima smjenama može se primijetiti da nedostaje osoblja, ali unatoč tome, dobra komunikacija i pristupačnost naših liječnika na čelu s dr. Jerkom Ferri-Certićem doprinosi uspjehu našeg odjela.
Koliko je bitna empatija kao osobina koju bi morao imati svaki zdravstveni djelatnik zbog stalnog kontakta s drugim ljudima?
-U zdravstvu empatija je ključna osobina, bez nje to je samo posao kao i svaki drugi. Stoga pozivam sve one nesebične mlade ljude koji imaju želju i volju pomagati drugima u različitim životnim trenucima, od rođenja do smrti, neka nam se pridruže. Kroz svoje školovanje u Medicinskoj školi Dubrovnik stekao sam ključna znanja i vještine koje su mi profesori velikodušno dijelili i time mi pomogli postati ovakvim kakav sam danas.
Također ta praksa nastavlja se tijekom fakultetskog obrazovanja na studiju sestrinstva u Dubrovniku. Na kraju bih se zahvalio svojoj obitelji, ali i svim drugim važnim ljudima u mom životu koji me podržavaju u mom izboru.
