Naša proslavljena modna kreatorica rodom iz Metkovića, a sa dugogodišnjom adresom u Zagrebu, Matija Vuica danas slavi svoj 65. rođendan i ispričala je za portal zadovoljna.hr svoju životnu priču koja može biti i inspiracija i dokaz kako uz blještave trenutke popularnosti i slave život podjednako podijeli i tmurne, teške, naizgled nepremostive poteškoće svakom čovjeku. Matija je imala svoj put i svoje anđele na njemu.
Osim poznatih detalja o njenom životu o kojima se u javnosti češće govori, poput prelijepih kolekcija haljina kojima osvaja žensku populaciju, fine ekstravagancije koju prilagođava zvijezdama poput Severine i Zrinke Cvitešić, Matija je u razgovoru povodom svog rođendana ispričala i manje znanu priču o sebi, a koja dopušta uvid u njenu privatnost i osobnost.
Svatko od nas ima svoje teške priče, neke kalvarije koje smo prošli. Htjela bih ispričati i tu stranu svoga života, kako bih sve one koji misle da ne mogu ništa jer im je teško ohrabrila da mogu. Ja sam u Zagreb došla s pekarskom plaćom, odnosno mirovinom svoga oca, mučila se da bih si utabala put, pa silne bolesti, smrti koje sam imala u obitelji, pa sam ipak rekla: ‘Idem ja dalje, dalje, dalje.’ Znači, možete, samo to morate silno željeti, podijelila je s nama dizajnerica.
O gubitku majke Ive i brata Luke, koji su oboje preminuli unutar godinu dana, uvijek joj je teško govoriti.
Srećom da je majka umrla na početku godine jer majci je najgore izgubiti dijete, kaže. Njezina majka, koja je bila boležljiva i cijeli se život brinula o sinu koji je bio osoba s posebnim potrebama, preminula je od posljedica napadaja nakon što je pala na pod. Matija je svaki dan zvala majku u Metkoviću, taj jedan dan izašla je van i nije ju nazvala. Kad je došla kući, oko dva sata poslije ponoći uključila je sekretaricu na mobitelu i čula poruku svoje mame, koja je jecala. Matija je usred noći nazvala svoje prijatelje Anu, Metu i Marinu, koji su otišli provjeriti mamu, a potom je ona odvedena u bolnicu u Dubrovniku.
Što da ti pričam, mogla bih o tome svemu napisati ne jednu knjigu, nego tri. Jure i ja, koji smo inače navikli u svako doba, po mećavi, po svim uvjetima, voziti na relaciji Zagreb – Metković, dok je bila i stara cesta, sjeli smo u auto i otišli za Dubrovnik. Kad sam došla u bolnicu, mama je već bila operirana, uspjela sam joj samo reći ‘došla sam’ i ona je tog trenutka izgubila svijest.
Sve što mi se događalo u životu, najgore, ali i najbolje, to je neka ravnoteža, događalo se oko Božića. Moja je majka pred Božić završila u bolnici, nakon operacije više nije došla k svijesti i na Sveta tri kralja je preminula.
Iste godine, 2003. Matijin brat, koji se cijeli život liječio, uz milijun problematičnih situacija, obolio je od karcinoma debelog crijeva. Nakon što je operiran u Dubrovniku, Matija se na dva mjeseca preselila u Metković, svaki ga dan posjećivala u bolnici, a kada se vratio kući, sve se dodatno zakompliciralo. Tada ga je dovela k sebi u Zagreb, gdje je morala biti zbog posla, i tu je počela teška kalvarija jer je za brata morala pronaći odgovarajući smještaj, a i sama se brinula o njemu, pa ga čak i previjala.
Kada je konačno našla smještaj u jednoj privatnoj ustanovi, nije uopće bila zadovoljna načinom na koji se tamo radilo i kako su se odnosili prema njezinu bratu. Svaki dan posjećivala ga je ujutro i popodne, nosila mu hranu jer je hrana ondje bila očajna, a kada bi došla kasnije popodne oko 19 sati, njezin bi brat spavao jer bi mu već oko 18 sati dali tablete za spavanje.
Svađala sam se tamo svakodnevno, do te mjere da je liječnica dala otkaz. Ali baš me briga, izborila sam se. Krvavo sam se borila za pravdu, ističe.
Kada je na pregledu ustanovljeno da je karcinom metastazirao i da svaka sljedeća operacija nema nikakva smisla, s bratom se vratila u Metković i ostala ondje idućih šest mjeseci, do njegove smrti. Preminuo je pred Božić. Matijini prijatelji bili su cijelo vrijeme uz nju.
Znaš ono kad ti se topi čovjek pred očima. On je samo kopnio, kopnio, kopnio. I Jure i ja smo bili dolje. U tom periodu ja sam sve u Zagrebu ostavila, nije me uopće bilo briga ni za što. Obećala sam dati haljine svojoj dragoj Suzy Josipović za auto show na Velesajmu i morala sam zbog toga otići u Zagreb jer nikome nisam ostavila ključeve od svoga stana u kojem su bile haljine.
Jedno poslijepodne sjela sam u auto, nakon tih neprospavanih noći, i krenula sama za Zagreb i doživjela veliku prometnu nesreću, na prvi dan proljeća. Sletjela sam s ceste, auto se vrtio u zraku, samo znam da sam se skupila na sjedalu, šćućurila se ovako mala i završila u jarku. Ali mene su anđeli čuvali.
Ne znam kako sam izašla iz tog auta čitava, to je prava enigma. Auto je bio bačen nakon nesreće, ništa na njemu nije valjalo. Kad je došla hitna pomoć, htjeli su me odvesti u bolnicu u Ogulin, ali rekla sam im: ‘Ja želim u Zagreb, ja moram dati haljine!’ Nazvala sam prijatelja da dođe po mene i otišla do svoga stana gdje me čekala prijateljica koja je preuzela haljine i odnijela ih Suzy. Tek onda otišla sam na pregled u Zagrebu, ispričala nam je dizajnerica. Sljedeći dan vratila se u Metković i ostala ondje do bratove smrti.
Svi imamo te neke priče koje stoje iza nas, koje su teške, ali su ljudske, prebrodive su. Ništa nije neprebrodivo, sve možeš nekako savladati u životu. Samo, Bože, daj nam čistu, bistru glavu.
Matija je odgajana u vjeri, njezina majka išla je u crkvu i sa slomljenom rukom, i sa šepavom nogom. Nije bilo te prepreke da ne ode na misu za koju se trebala popeti stepenicama uz brdo Predavac, i to je radila do kraja svog života. Tu usađenost vjere Matija je modificirala na svoj način, pa ima i svoju molitvu bez koje ne prelazi prag kuće ujutro kad izlazi. Sama ju je osmislila kao svakodnevnu zahvalu.
Imam potrebu svako jutro zahvaliti što sam tu sada na tim stepenicama, idem na svoj posao, i na svemu onome što će mi se dogoditi, i što je prošlo prije mene. Jer ipak sam ja tu, zdrava, čitava, bistre glave, smješka se Matija, koja 19. srpnja slavi 65. rođendan, a ove je godine i 45. obljetnica njezine veze s Jurom.
Cijeli razgovor može pročitati OVDJE.
foto:fb Matije Vuice
