Parenteralna prehrana, uz enteralnu prehranu, predstavlja jedan od načina kliničke prehrane. Parenteralna prehrana podrazumijeva unos svih energetskih i nutritivnih komponenti u obliku otopina krvožilnim putem, koristeći infuziju putem perifernih ili središnjih vena. Parenteralni pripravci sadrže makronutrijente (ugljikohidrate, proteine, masti), mikronutrijente (vitamine i minerale) i vodu. Parenteralna prehrana primjenjuje se kod bolesnika koji ne mogu unositi dovoljne količine hrane ili enteralnih pripravaka.
Enteralni pripravci
Enteralna prehrana odnosi se na unos hrane i/ili komercijalnih nutritivnih otopina, koristeći hranidbene sonde, u želudac, dvanaesnik ili jejunum (početni i srednji dio tankog crijeva). Enteralne pripravke moguće je unositi i peroralnim putem u organizam. Krucijalnu ulogu u razvoju enteralnih pripravaka imala je Američka svemirska agencija (NASA) kroz programe svemirskih letova koji su morali osigurati mikrobiološki sigurnu hranu te energetski i nutritivno pogodnu za prehranu astronauta. Smjernice za unos makronutrijenata, energije i proteina iste su kod parenteralnih i enteralnih pripravaka.
U jedinicama intenzivne skrbi čak 20-40 posto pacijenata pati od pothranjenosti, stoga je klinička prehrana izuzetno važan aspekt bolničkog liječenja. Masti su uvedene u parenteralne pripravke tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća sa svrhom osiguravanja izbalansiranog kalorijskog unosa. Uloga masti u kliničkoj prehrani vezana je uz njihovu kalorijsku vrijednost (1g masti = 9 kcal), izotonične su (imaju istu osmolalnost kao stanične tekućine) i „čuvaju“ zalihe ugljikohidrata u organizmu što je važno kod teško bolesnih pacijenata.
Masti koje su se najčešće koristile u pripravcima su bile one iz sojinog ulja kod kojeg višestrukonezasićene masne kiseline poput omega-6 kiselina sačinjavaju oko 50 posto ukupnih masnoća. Rezultati nekoliko in vitro istraživanja su pokazali da emulzije masti iz soje mogu imati imunosupresivan učinak (potiskuju djelovanje imunološkog sustava), što može biti štetno kod pacijenata s visokim rizikom od sepse ili infekcija. Nadalje, višestrukonezasićene masne kiseline su podložnije procesu autooksidacije koji generira slobodne radikale u organizmu, što u konačnici može dovesti do oksidacijskog stresa. Slobodni radikali u organizmu su nepoželjni u prevelikoj koncentraciji stoga jer izazivaju oksidacijska oštećenja na vitalnim molekulama poput proteina, masti, ugljikohidrata, nukleinskih kiselina.
Ulomak iz teksta objavljenog u 31. broju časopisa Maslinar.
