Kolumnistica Maslinara Nicoletta Balija ističe kako imamo vrhunska ulja, ali trebamo kvalitetnija natjecanja
Curtis Cord u svom nedavno objavljenom članku u Olive Oil Timesu tvrdi i obrazlaže zašto je nemoguće imati „najbolje ulje na svijetu“. Jer „proizvesti visoko-kvalitetno maslinovo ulje je iznimno težak zadatak. Svaki proizvođač koji u tome uspijeva zaslužuje priznanje bez nepotrebnih hijerarhijskih skala.“
Da, nije lako. I mi sami znamo što smo spremili u bačve svake godine i znamo što možemo očekivati iz našeg zelenog zlata. Pa opet, i kad ne očekujemo puno, ponekad nam se panel smili ili smo se samo podcijenili, a druge pute očekujemo puno,i dogodi se baš ona godina kada su svima ulja ispala dobra… Ili je samo panel kušao vaše ulje u 8 ujutro, a neka druga u 8 navečer kad su se već i okusni pupoljci umorili i otupjeli na zanimljivu pikantnost i gorčinu. Nije ni njima lako suditi. I to je samo jedno ulje na jednom natjecanju.
A kad ulje pošaljemo na više natjecanja i kad dobijemo oprečne rezultate ili kad pošaljemo više ulja? Što tad pomisliti? Svima se to dogodilo bar jednom i zapravo ne bi to trebalo zamarati previše ni proizvođače ni potrošače. Ono što je jednom kušaču 95 bodova, nekom drugom je 92, ono što na jednom panelu dobije 91 na nekom drugom panelu dobije 98. I nije to uopće velika razlika. Međutim, pogađate, imamo loša i dobra ulja. Ova loša ni ne razmatramo, a ova dobra obično dalje raščlanjujemo na dobra, odlična i izvrsna, opisujemo ih dalje pridjevima opako dobra, najbolje ove berbe, kao najintrigantnija i najbolje izblendana….
Čemu to? Nisu li samo po tome što su izvrsna već osvojila prijestolje i je li uopće potrebno nizati ulja po toj nekoj hijerarhiji u kojoj samo najmaštovitiji novinar s najluđim pridjevom pobjeđuje… Ponekad se i linija koja odvaja dobra i loša ulja rasplinjava u nekom nedefiniranom prostoru, a ponuđena razlika između srebra sa 79 bodova i zlata s 80 nije nimalo uvjerljiva kad će na nekom drugom natjecanju možda ovo srebro za dva-tri-pet bodova biti ispred onog zlata.
Druga strana ovog osvrta je promišljanje o informacijama koje na taj način dajemo svojim potrošačima. Budimo realni, ionako su zbunjeni. Jedva da shvaćaju razliku između maslinovog ulja i djevičanskog maslinovog ulja i ekstra djevičanskog. A mi im sad unutar ove posljednje kategorije unosimo još bar tri potkategorije… Možda bi im trebali ponuditi i upute za odabir maslinovog ulja prije nego li se uopće usude kupiti. Ne mogu zaključiti temu a da se ne osvrnem na nedavnu prezentaciju vodiča Flos Olei održanu u Novigradu na kojoj je sudjelovalo rekordnih 77 maslinara iz Hrvatske, dva dalmatinska i 75 istarskih, čime je Istra po treći put za redom proglašena najuspješnijom maslinarskom regijom svijeta. Marco Oreggia i Laura Marinelli, autori i izdavači vodiča, istaknuli su kako je napredak vidljiv, kako su ocjene općenito svake godine sve više, pa tako i ove u kojoj su gotovo svi maslinari postigli bolje rezultate.
Osobno smatram da je sve iznad 80 vrhunsko i samo to mora potrošačima biti jasno. Oni moraju biti sigurni da na određenom teritoriju mogu pronaći usklađenu i visoku kvalitetu na koju mogu konstantno računati bez ustupaka i kompromisa. Ta sigurnost potrošača je najviša ocjena koju možemo dobiti jer su na kraju upravo oni ti koji nama podvlače crtu. Kad smo stigli dokle smo stigli, ne smijemo si dopustiti kikseve, ne smije biti crnih ovaca, već samo sveprisutna kvaliteta. Istrijani na tome rade već godinama, nije utvrđeno je li to dio nekog većeg plana, ili se jednostavno dogodila složnost u djelovanju i težnjama svih nas.
Međutim, kako god da bilo, lijepo je imati isti mentalni sklop i svjesno ili nesvjesno dijeliti vrijednosti s kolegama, imati podršku zajednice i institucija. I dok sve to funkcionira i već se radi na budućim strategijama kako plasirati proizvod na tržište, kojega će u skoroj budućnosti biti sve više, jasno je da ostali krajevi još uvijek zapinju na kvaliteti, ili jednostavno šute i ne koriste je u promociji.
I baš kao što Damir Fabijanić u jednom svom osvrtu u časopisu „Iće i piće“ kaže: „svaka samozadovoljna priča o maksimalnoj prodaji na pragu funkcionira dok ide, ali već danas treba razmišljati o sutra“. Sutra vidim natjecanja maslinovih ulja koja idu u korak s vremenom, koja se razvijaju, misle inovativnije i u sinergiji s drugim akterima na sceni i na kojima nije sva pažnja usmjerena na najzvučniji i najbizarniji pridjev koji će se pripojiti određenom ulju.
Sva su natjecanja na kojima sudjelujemo napravljena po šabloni, čast iznimkama, i sve ih je više koji u ovom biznisu vide laku zaradu: osmisli privlačno ime, nabavi neke jeftine pehare i pokale, pošalji pozivnicu na sve email adrese maslinara, javit će ih se bar stotinjak, naplati po 200-300 eura kotizacije, okupi panel, jedan okrugli stol i tiskovnu konferenciju i cijelo je natjecanje gotovo. Ne, ne zadovoljavamo se više time. Iskorak će biti kada se na istom natjecanju ne bude nagrađivalo samo ulje nego i chef koji će osmisliti najbolje jelo s nekim finim uljima sa samog natjecanja. Potrebno je uključiti puno širu publiku, sve naše potrošače, i upravo one koji bi nas maslinare trebali najbolje razumjeti, a to su ugostitelji i hotelijeri. To bi bio veliki iskorak.
I ne samo to, nego i da određeni restorani nude na svojim jelovnicima ta nova jela u kojima je upravo neko fino ulje glavni lik i faca. Ako imamo degustacijske večere s uparivanjem vina, zašto se ne bi poigrali s uljima? Samo ćemo tako moći doprijeti do šire publike, mi s uljima, restorani sa svojim jelima, vinari s vinima, a svi zajedno postići ćemo više. Puno, puno više. A za sve je to potrebno imati malo šire vidike. E, da, vidike… sve drugo ćemo lako.
