MARO KRISTIĆ Nažalost, po već ustaljenoj praksi, mora se izgubiti život da bi se sustav pokrenuo i nešto se pokušalo promijeniti

Dubrovnik je ustrojio odjel za upravljanje kriznim situacijama, ali čini se da je to napravljeno više kao marketinški potez, nego produkt prepoznavanja izazova i stvarne volje za podizanjem razine sigurnosti, jer je reakcija osnivača po pitanju novih sigurnosnih mjera koje će se primjenjivati u gradskim vrtićima i školama od utorka i početka drugog polugodišta potpuno izostala, piše među ostalim gradski vijećnik Maro Kristić u priopćenju za medije kojeg prenosimo u cjelosti.

Kraj prvog polugodišta ove školske godine obilježio je događaj koji je cijelu Hrvatsku obavio tugom. Tragedija koja se dogodila u OŠ Prečko na najbrutalniji mogući način ogolila je loš i neučinkovit sustav koji nije spreman prepoznati prijetnje, niti odgovoriti na sigurnosne izazove kojih je sve više u svim segmentima društvenog života.

Kod slučaja koji se dogodio u Zagrebu na kraju je, nakon cijelog niza propusta u zdravstvenom i obrazovnom sustavu izgubljeno ono najvrednije, a to je život djeteta. No, odgovornost i krivce za ovaj tragični ishod ne treba tražiti samo ukazujući na manjkavost navedenih sustava, nego u zajednici i društvu u cjelini koje zaboravlja na svoje temeljne vrijednosti. Ovaj slučaj ima pozadinu kolektivne odgovornosti i kao takvi smo izdali ono najdragocjenije što imamo, a to su naša djeca.

Dječji život se ničim ne može nadoknaditi, a roditelji preminulog dječaka će zauvijek u svom srcu i duši nositi neopisivu bol zbog gubitka svog sina. Samo zahvaljujući hrabroj učiteljici koja je svojim tijelom obranila ostale učenike broj ucivljenih roditelja danas nije veći. U njihovoj poziciji mogao se naći bilo tko od nas i isto tako u njihovoj poziciji se sutra, ne daj Bože može naći bilo tko od nas čija djeca pohađaju škole i vrtiće. Nažalost, po već ustaljenoj praksi u Hrvatskoj se mora izgubiti život da bi se sustav pokrenuo i da bi se nešto pokušalo promijeniti.

Ovakve tragedije su sve češća pojava u svijetu, i one će se događati, koliko god mi željeli da se takvo nešto više nikada ne ponovi. Dubrovnik prati reputacija sigurnog grada, no treba biti iskren i svjestan da je to više rezultat spleta okolnosti nego razine na kojoj se naš sigurnosni sustav nalazi. Nažalost i kod nas se na ulaganje u sigurnost gleda kao na trošak koji se uvijek nastoji izbjeći, a ne kao na investiciju u što bezbrižniju budućnost, a Dubrovnik nikada nije bio sigurnosno izloženiji rizicima nego danas.

Izgradnjom i puštanjem u promet Pelješkog mosta više ne postoje granične kontrole, a u Dubrovniku danas živi i radi preko 10 000 radnika iz zemalja trećeg svijeta o kojima gotovo ništa ne znamo. Naši susjedi više nisu samo Mare, Jele, Tonći, Mato s kojima se znamo cijeli život, sada su tu i neki drugi ljudi ,drugačijih navika, kulture, koji postaju dio naše svakodnevice koja se radikalno mijenja. To ne znači da te ljude na bilo koji način treba stigmatizirati ili prema njima postupati manje domaćinski, ali je činjenica da živimo u posve novom okruženju.

Sve je veći broj mentalno oboljelih i različitih vrsta ovisnika. Samo ove okolnosti bi trebale biti dovoljne da se pitanju sigurnosti konačno pristupi odgovorno i sustavno, a ne samo na način da se zadovoljavaju administrativne norme,  dok organiziran i učinkovit sustav ne postoji. Dubrovnik je ustrojio odjel za upravljanje kriznim situacijama, ali čini se da je to napravljeno više kao marketinški potez, nego produkt prepoznavanja izazova i stvarne volje za podizanjem razine sigurnosti, jer je reakcija osnivača po pitanju novih sigurnosnih mjera koje će se primjenjivati u gradskim vrtićima i školama od utorka i početka drugog polugodišta potpuno izostala. To što je Dubrovnik uspješno organizirao i bio domaćin nekih događaja koji sa sobom nose određeni sigurnosni rizik ne znači da smo spremni učinkovito odgovoriti na neku nepredviđenu i neplaniranu ugrozu poput ove koja se dogodila u Zagrebu, ili neki drugi teroristički čin.

Bez podcjenjivanja bilo koga, zapitajte se koliko ste vidjeli zaštitara koji vam svojim profesionalnim odnosom uljevaju povjerenje prilikom ulaska u neku od institucija? Jeste li čuli da se u školama u vrtićima obavlja kontinuirana obuka osoblja za prevenciju u slučajevima ugroze? Jeste li čuli da postoje standardne operativne procedure za nenadane slučajeve i uhodani mehanizmi njihove provedbe? Jeli primjećujete da je na ulicama, među građanima sve manje policajaca? Škole i vrtići su igrališta života i naša djeca moraju i dalje biti neopterećena i sigurna,  a mi smo im dužni osigurati bezbrižno djetinjstvo, dok tragedija koja se dogodila ne smije ostaviti traga na njihovo odrastanje tako sto će se od sada u školama osjećati kao u strogo čuvanim institucijama.

Osnivač je dužan postići standard sigurnosti na način da se mjerama koje će se primjenjivati ne potiče strah i nelagoda kod djece te da domari i nestručno osoblje na sebe ne preuzimaju poslove za koje nisu obučeni, niti za koje imaju ovlasti poput kontrole djece na ulazima u škole i identificiranja i pregleda osoba koje posjećuju iste. Stoga se pitanje sigurnosti u školama, vrtićima i općenito u zajednici neće unaprijediti  protokolima koje je propisalo ministarstvo koje nema stručni kapacitet za isto, niti time što će se vrata koja se nalaze na ulazima zaključavati, nego sustavnim i kontinuiranim ulaganjem osnivača u prevenciju, sigurnost i stručno osoblje koje o njoj treba brinuti, stoji na kraju priopćenja za medije kojeg potpisuje gradski vijećnik Maro Kristić.