Budući da radim u knjižnici, imam priliku zaviriti u svaku knjigu koja mi „pređe preko ruke“ i često se dogodi da me par pročitanih rečenica uvuče u priču. Nekad je tome kriv stil, nekad me rečenice privuku jer čitaju moje misli, a nekad jer otvaraju vrata u svjetove koje nisam ni slutila da postoje. Obradovao me poziv da preporučim deset najdražih knjiga, problem je samo što mi je često najdraža ona koju upravo čitam, pa je ovo što slijedi popis deset knjiga koje sam pročitala u zadnje vrijeme i koje smatram da je vrijedno pročitati.
Napisala: Marjana Leventić Šipčić, knjižničarka u Dubrovačkim knjižnicama – ogranku Mokošica
Mihaela Gašpar, Nemirnica
Mihaelu Gašpar sam otkrila upravo tako što mi se rukama našla njezina zbirka priča Slatkiš, duhan, britva. Sjećam se da me iznenadilo da je moguće da netko uopće svijet oko sebe tako intenzivno vidi, čuje, miriše, osjeća i oduševilo što uspijeva sve to prenijeti riječima. Uživala sam u svakom sljedećem njezinom romanu. Nemirnicu, njezin novi roman, upravo sam pročitala. Nemirnica je (kaže Wikipedija) dio satnog mehanizma koji regulira točnost, a u romanu Mihaele Gašpar, onaj dio što stalno negdje titra u nama i pita nas jesmo li nešto napravili dobro. Priča je to o uraru koji teško obolijeva i suočen sa smrću, promatra i preispituje svoj život. Priča o grijesima i propustima koje uočavamo tek suočeni s granicom života.
Ljudmila Ulicka, Zeleni šator
Zeleni šator je slika društvenog života u Sovjetskom Savezu, odnosno kasnije u Rusiji, u razdoblju od Staljinove smrti 1953. do smrti Brodskoga, 1996. godine.
“Književnost je jedino što pomaže čovjeku preživjeti, pomiriti se s vremenom”, riječi su učitelja književnosti oko čijeg lika se okupljaju mladići željni znanja, koji svaki u svoju obiteljsku priču ugrađuje učiteljeve riječi i koji kasnije osnaženi posebnim književnim iskustvom stečenim na moskovskim ulicama, grade svoje živote. Uz ove likove, autorica pripovijeda o cijelom kolopletu likova čiji se životi isprepliću, neizbježno utječući jedni na druge, dok istovremeno gotovo svaki pokušaj njihovog utjecaja na društveno okruženje u kojem su se našli završava kaznom u zemlji ili progonom. No, usprkos društvenim ograničenja oni ostvaruju unutrašnju slobodu u okrilju ljubavi, prijateljskih odnosa, književnosti i glazbe, i tu akumuliraju snagu za borbu.
Arundathi Roy, Ministarstvo potpune sreće
Ministarstvo potpune sreće indijske spisateljice i aktivistice bio je roman s kojim sam se prilično mučila: svijet likova i mjesta kakve nikada nisam srela, kaos Kašmira, rat, siromaštvo, patnja kojoj se ne nazire kraj. Bilo je dijelova romana koje ne bih razumjela jer su bili kaotično napisani, pa bih se vraćala i ponovo čitala i onih za čije razumijevanje sam trebala posegnuti za dodatnom literaturom. Ovo je roman o svemu, a najviše o onome što nas čini ljudima. Proći kroz njega bilo je kao prolaziti kroz uski tunel pri čemu se struže niz slojeva koji su srasli s kožom, da bi se na kraju došlo do onog krhkog, ogoljenog dijela nas koji omogućava povezivanje s drugima. Isplatio se svaki trenutak truda posvećen ovom romanu.
Hannah Arendt, O zlu
Zbirka predavanja Hannah Arendt, pogled je na pitanje zla i ljudske patnje njime izazvane, s filozofskog gledišta. Ona pokušava dokučiti koji je izvor zla u čovjeku i što doprinosi njegovom širenju pogotovo kad se govori o zločinima učinjenim pod „zakonskim štitom“ totalitarnih režima. Treba li se prilikom izbora djelovanja osloniti na ograničenja i slobode utvrđene aktualnim zakonom ili konzultirati savjest (opet ona nemirnica što stalno titra)? Svakome tko razmišlja o ovakvim pitanjima, preporučujem „razgovor“ s Hannah Arendt.
Ivana Šojat Kuči, Jom Kipur
U romanu Jom Kipur, Ivana Šojat Kuči kroz priču o hrvatskom branitelju dragovoljcu domovinskog rata govori o posljedicama koje na čovjeku ostavlja rat i onda kad se radi o obrani vlastitoga doma. Kroz roman se stalno nameće pitanje, možemo li se uopće susresti i pomiriti s drugima ako se najprije ne susretnemo i pomirimo sa sobom. Roman koji postavlja puno pitanja i zahtijeva da se o njima razmisli i zauzme stav mnogo prije nego dođe do nekog sukoba.
Susan Greenfeld, Promjene uma
Djelo britanske neuroznanstvenice kojim istražuje utjecaj novih tehnologija na ljudski mozak. Uz objašnjenja kako funkcioniraju različiti dijelovi mozga objašnjava i kako digitalna tehnologija utječe na razvoj ili kržljanje pojedinih funkcija. Budući da je mozak izložen ogromnim promjenama i podražajima, a ima svojstvo plastičnosti i prilagodljivosti, očito je da ulazimo u razdoblje ubrzanih promjena uma. Na nama je da osmislimo model i pravac u kojem će te promjene ići.
Han Kang, Vegetarijanka
Priča je to južnokorejske autorice o ženi koja prestajući jesti meso iz nekoga, nikom osim njoj razumljivoga razloga, prelazi granice društvenih i racionalnih okvira. Njezinu priču pričaju njezin muž, šogor i sestra, ostavljajući pritom čitatelju mnogo prostora za vlastitu interpretaciju. Roman je kompleksan, razgovarala sam s nekoliko osoba koje su ga pročitale i svi su ga doživjeli na potpuno različit način. Obzirom da je na hrvatski jezik preveden s engleskog prijevoda, pitam se koliko je ono što sam pročitala uistinu ono što je napisala Han Kang. Jedino što s velikom sigurnošću mogu reći je da ću ga teško zaboraviti.
Marina Vujčić, Pitanje anatomije
Pitanje anatomije je slojevita priča o dvoje naizgled običnih usamljenih ljudi koji žive svojim uhodanim životom, ona kao bankovna činovnica s kreditom u švicarcima, on kao inženjer koji odlično živi zahvaljujući jednom svom izumu. Veronika u oglasniku traži posao, Florijan u oglasniku nudi posao: „Tražim gospođu za milovanje mojih leđa. Isključivo leđa. Sigurnost, diskrecija i dobra zarada zajamčeni.“
Reći više od ovoga bi pokvarilo priču.
Tanja Mravak, Naša žena
Naša žena je zbirka kratkih priča o međuljudskim, najčešće obiteljskim odnosima kakvi se ostvaruju u patrijarhalnom društvu. Oduševio me način na koji autorica jednostavnim i kratkim rečenicama i sažetim dijalozima uspijeva oživjeti atmosferu nabijenu emocijama. Svaka se priča pokaže kao jedna scena, lako prepoznate i priču i likove u njoj, nasmijete se do suza i tek onda shvatite da nešto tu nije kako treba.
Tisja Kljaković Braić, Oni
Oni su različiti u svakom pogledu, svjesni svojih kapaciteta i granica i otvoreni za prelazak istih, gotovo goli i otvoreni za zajedništvo. A Tisja Kljaković Braić je sve to ispričala koristeći minimalno tinte, puno humora i ljubavi.
Ipak, evo i najdraža: E. Annie, Proulx, Obavijesti o kretanju brodova
Obavijesti o kretanju brodova čitam kao „domaći rad“ za Čitateljski klub u knjižnici. Stil pisanja i likovi su me već zarobili, putujem po Newfoundlandu i učim lekcije o vezivanju čvorova.
