Otočić Sveti Andrija oduvijek je bio mjesto za koje su se vezale legende i mistične priče. Na njemu su od sredine 13. do 18. stoljeća živjeli benediktinci, a jedna od najgorih kazni u bivšoj Republici bila je izgon na Andriju. Danas njim dominira svjetionik, koji se nalazi na visini od 69 metara, sagrađen 1873. A na otoku odnedavno živi i radi mladi svjetioničar Mario Matušić, koji je sezonske poslove na moru odlučio zamijeniti stalnim poslom u osami pučinskog otoka.
- -To nije posao za svakoga. Treba voljeti more, pa i onda kad zbog valova ne možeš nikuda i onda kad gromovi udaraju, a kiša ne prestaje padati, a zimski dani brzo prelaze u noć, kaže Mario odmah na početku našeg razgovora, dodajući, kako njemu osobno ni samoća ni oluje ne predstavljaju problem, jer posla oko svjetionika, ali i svjetioničarske kuće uvijek ima.
Čini se ljeti idilično boraviti na svjetioniku, kupati se, ribati, uživati, ali nije to baš tako. Čovjek je tamo potpuno sam i puno toga od kuhanja do održavanja higijene, a prije svega popravka svjetionika, treba sam znati i moći napraviti.
– Budim se svako jutro u 4 sata i pregledam vizualno svjetionike u blizini. Ako primijetim kvar na Olipi, Bezdanu ili Grebenima, javljam u bazu. Onda pregledam svoj svjetionik. Napon baterija, solarni sistem i vjetro-generatore i ako ima nekih problema, uglavnom ih rješavam sam, ako ne mogu, onda zovem pomoć s kopna. Uz to vodim dnevnik svjetionika. Ako mi ostane vremena održavam zgradu i okoliš, a u 11 sati mi formalno završava radno vrijeme, no i dalje traje dežurstvo. Onda spremam objed, odmorim i popodne se nastavlja s radom. Ljeti je to sve puno lakše, jer nema velikih oluja, manje je kvarova, lakše je održavanje, a ponekad mi svrate i turisti i ribari i drugi znatiželjnici.
Mario je na otoku 15 dana, a drugih 15 dana je doma u Zatonu, gdje je odrastajući „uz poje i more“ naučio i ribati i ploviti i kopati, ali i popravljati kamene međe te raditi s drvom. A kad se prijavio na natječaj za posao svjetioničara, sve te vještine, uz psihičku stabilnost, bile su itekako bitne.
-Pa znam popraviti međe, persijane, struju, vodu, kaže skromno Mario, koji ne vidi neko čudo u svom poslu, a čudi ga zanimanje medija i ljudi, koji njegov posao doživljavaju kao neku egzotiku.
Ovaj 35-godišnjak dva puta dnevno obvezno se mora javiti u dubrovačku bazu Plov Puta, kako bi oni znali da je s njime sve uredu. Jer kad se na osamljenom otoku čovjek ozlijedi, pa makar i ne strašno, pomoć mu ne može stići odmah. A zašto je odlučio promijeniti posao?
-Završio sam studij Jahte i marine na Pomorskom fakultetu u Dubrovniku. Godinama sam radio u marinama, pa onda kao skiper. Sve su to bii sezonski poslovi, a onda sam odlučio da mi treba stalni posao, bez tog konstantnog pritiska u sezoni i ovo mi se činilo idealnim poslom. Položio sam ispit za svjetioničara u Plovputu Split i tamo prošao obuku, a imam i D9 brevet za radio operatera s ograničenom odgovornošću. Od bivšeg svjetioničara na Andriji sam puno naučio, ipak je iskustvo najbolja škola.
Na Andriji je najgore boraviti za vrijeme oluja i zimske južine. Onda su valovi toliko visoki da se i barka mora izvući na obalu, a ništa na otok ne može pristati. Ponekad se dogodi da Mario i nakon što mu smjena završi ostane na otoku dok se more ne smiri, zna to trajati i nekoliko dana.
-Rekao sam već, gromova se ne bojim, more volim, pa i kad je valovito, a nije mi problem samoća. Znam dobro planirati, pa mi se ne događa da mi nestane hrane, robe ili nekih drugih potrepština i to je to. Oluje na Andriji su nezaboravne, ali tad se zatvorim u kuću i nešto radim, kaže skromni Mario, dok ja pokušavam zamisliti kako bi se osjećala u oluji, sama u nekoj kući na otoku u koju udaraju gromovi.
Biti svjetioničar je sve, osim običan posao, a oni koji ga doživljavaju kao Mario, očito su jedini koji ga stvarno i mogu raditi.
