Marin Vidak ima 24 godine, uskoro će završiti petu godinu prava u Zagrebu. Kao i većina dubrovačkih studenata ljeti radi, no njegovo radno mjesto vezano je uz prostor u koji je od djetinjstva ulagao svoje vrijeme i rad. Mjesto uz koje je sazrijevao i rastao i kojem se uvijek vraća. Pa se tako, zbog tog mjesta, među ostalim, odlučio, nakon završetka studija, vratiti doma. Pogađate! Riječ je o Orsuli, najljepšoj ljetnoj pozornici, koja je ove godine povratnički zasjala u punom sjaju.
Što Marine za tebe znači Orsula?
Orsula je prije svega životno djelo moga oca i imam veliku ljubav prema tom prostoru u čijem sam stvaranju i ja uz njega sudjelovao od malih nogu. Negdje tamo 2008. počeo sam s njime kopati kamen. Uložio sam puno svog, doduše dječačkog, rada i vremena u stvaranje amfiteatra, sadnju biljaka i svega ostaloga. Od prvih koncerata 2011. počeo sam prodavati karte i nositi opremu. Tako da sam od početka i ja dio tog projekta i vjerojatno zato imam posebnu ljubav prema ovom prostoru. S druge strane Orsula nije samo lijepi prostor nego i prekrasna priča, koncept mjesta i programa, koji, smatram, ovom gradu puno znači. Volio bih da to sve potraje i razvija se u nekom lijepom smjeru!
Kako je prošlo povratničko ljeto?
Neki su koncerti bili rasprodani, neki solidno popunjeni, a na nekima je bilo malo publike, iako su bili izuzetno kvalitetni. Sve u svemu odaziv je bio dobar. Smatram da je to zbog povratničke godine i činjenice da sličnih sadržaja u Gradu baš i nema, pa ljudi od gusta dođu gore poslušati dobar koncert. Orsula pripada građanima Dubrovnika i mislim da naši ljudi većinom shvaćaju da očuvanje takvoga mjesta zapravo predstavlja barem tračak uspješne borbe maloga čovjeka sa sustavom. Sustav nije lokalna niti državna politika nego današnji globalni svjetonazor u kojemu je novac jedini kriterij uspjeha. Zato građani Orsulu podržavaju svojim dolascima i lijepim komentarima. Mi smo samo jedna prolazna generacija koja se izborila za njen početak, a zadatak nam je pokušati je sačuvati za generacije koje dolaze.
Program je uistinu raznolik od klapa, performansa, tehna, do pravih rock koncerata, a kakav je prosjek godina publike?
S obzirom da je program sastavio Andro, mislim da je prosjek godina bliži tim generacijama, nego mladima. Iako, dolazi nam iznenađujuće puno mladih. Mislim da bismo program trebali više prilagoditi mladima, ali danas velik dio mladih sluša narodnjake i cajke pa bi neki masovni odaziv mladih podrazumijevao takve izvođače, a mi u tu sferu nećemo ići, ne zato što želimo poručiti da ti ljudi nisu vrijedni nego kako bismo ove druge glazbene pravce, koji nose određenu kvalitetnu poruku i iza kojih stoji kvalitetan i predani umjetnički rad, pokušali promovirati jer su nepravedno medijski i terenski zapostavljeni. Oni jednostavno nisu isplativi pa ih je tržište pojelo i nekako su ostali skriveni u sjeni. U svrhu razvoja publike svoj djeci i mladima do 16 godina omogućili smo besplatan ulaz na sve naše koncerte!
Marin zajedno s ocem Androm i bratom Đivom sudjeluje u gotovo svakom segmentu organizacije koncerata na Orsuli, a što to sve podrazumijeva i tko sve sačinjava tim Orsule?
Održavanje ovako velikog prostora je poprilično kompleksno. Jedna od najtipičnijih aktivnosti tijekom festivala je skupljanje čikova ujutro nakon koncerata, a ta aktivnost se neprestano repetira, ne može se obavljati strojno već isključivo tradicionalnom metodom – prstohvat, pa se prvo nje sjetim. Na dan koncerta detaljno peremo i dezinficiramo kemijske WC-e i ostavljamo ih otvorene da se cijeli dan suše na suncu. Dočekujemo opremu i s Višnjice je prenosimo do pozornice. To je najteži dio posla jer se obično radi tijekom popodneva kad su temperature visoke. Onda dočekujemo bend i ide tonska proba.
Ujutro je nabava namirnica za pripremu večere za izvođače, volontere, fotografe koju sami pripremamo u parku i služimo na licu mjesta prije nastupa. Oko 150 izvođača smo nahranili ovo ljeto iz naše brdske improvizirane kuhinje i svi su oduševljeni takvim domaćinskim pristupom. To sve treba očistiti i oprati… Pa onda je tu priprema fiskalnih blagajni za prodaju ulaznica, liste gostiju pa rad na ulazu itd. Nakon koncerta ide najteži dio posla, tada svi padamo s nogu od umora, ali treba pokupit opremu, kušine, smeće… A kad svi pođu gasimo svjetla, a jedan od nas uvijek ostaje u gvardiji prespavati i čuvati opremu i park. Glavni tim Parka Orsula sastoji se od 3 vrlo aktivna čovjeka koji su 24 sata dnevno svaki dan zaokupirani obavezama, a to smo moj stari, naš specijalac Nikola Đaković i ja. Lino Glavočić zadužen je za tehničku produkciju, ekipa iz Pandora eventsa odrađuje ugostiteljstvo, Gunch i Nene vode nam društvene mreže a Ivan Bakulić internetsku stranicu, Jelena i Vanja se bave smještajem izvođača i prijavom javnih okupljanja, Emir i njegov vučjak Mona su glavni noćni čuvari, Vedran Levi brine o vrhunskikm fotkama, Damir Bogdanović je naš dugogodišnji glavni redar, moj brat Đivo pokriva donje ulaze na svakom koncertu, a tu je još par volontera i prijatelja koji ulijeću i pomažu: Leo Ljubičić, Filip Bratoš itd.
Ti si završna godina prava, kojeg završavaš u roku. Imaš još samo dva ispita i diplomu. Kakvi su ti planovi za budućnost?
Odlučio sam se vratiti u Dubrovnik. Najviše zbog Orsule i ovog povratničkog programa, želim tu biti prisutan. Slijedom toga odlučio sam svoju karijeru u pravu izgraditi lokalno. Život u Zagrebu je odličan za studente. Veliki je grad, ima jako puno prilika. Upoznao sam puno novih, zanimljivih ljudi. Svima bih preporučio studiranje u Zagrebu da se malo odmaknu od Grada i vide drugu perspektivu. Zagreb mi je pomogao da odrastem i sazrim. Od toga da se odvojim od roditelja, da shvatim da nešto treba skuhat da ne budeš gladan, do toga da se ista majica može obući i 3 puta, prije nego je baciš u pranje, pa do nekih susreta s različitim ljudima, grešaka na kojima sam učio… S vremenom i Zagreb postane mali. Sve što je bilo novo i uzbudljivo, prestane pričinjati tu neku radost. Nakon pet godina, shvatio sam da me vuče more, moj Grad, moji ljudi i naravno Orsula.
Pravni fakultet nudi dosta poslovnih prilika, a u kojem segmentu se ti vidiš u skoroj budućnosti?
Preda mnom je prvo završetak fakulteta, a onda pripravnički staž. Shvatio sam da bih u Zagrebu bio samo jedna mala ribica u ogromnom akvariju. Moji kolege, koji su diplomirali i sad gore rade, nemaju baš priliku učiti. Nitko im se baš ne posvećuje kao mentor. Procijenio sam da bih u Dubrovniku imao bolju priliku učiti, možda za manje novaca, ali svakako za više znanja. Uzor, među dubrovačkim odvjetnicima, mi je gospar Missoni i nadam se da ću kod njega uspjet dogovoriti pripravništvo.
Zanima me odvjetništvo, a najviše se želim baviti zemljišno-knjižnim pravom, pravom vlasništva, nasljednim pravom i svim što s tim ima veze. Mislim da je to u Dubrovniku deficitarno. Svatko, tko nešto ima ili naslijedi, ima zemljišno-knjižnih problema, a malo odvjetnika se time posvećeno bavi. Vidio sam i na primjeru naše obitelji da je to više puta napravljeno loše, onako ofrlje i imali smo dosta problema s time. Odvjetnici se time ne žele baviti jer je omjer zarade i uloženog truda manji nego primjerice u trgovačkom pravu. Tako da mislim da bi to mogla bila moja niša. Uz posao planiram svaki slobodni trenutak sudjelovati u projektu Orsula.
Kad kažeš projekt Orsula, što pod tim podrazumijevaš?
Orsula je za mene projekt puno veći od jednog čovjeka i jedne obitelji. To je nekad bio zapušten prostor pun smeća, koji je pretvoren u prekrasan park i amfiteatar. No sam prostor po sebi bez sadržaja i građana koji ga s gustom konzumiraju i promoviraju, nije živ, a to smo se mogli uvjeriti u ovih nekoliko godina pauze. Projekt Orsula je namijenjen našoj čeljadi, koja je zbog mahnitajućeg turizma na neki način zapostavljena. Orsula, kao pozornica, daje kvalitetan prostor za koncerte ponajboljih izvođača, ali i za afirmaciju mladih dubrovačkih i hrvatskih bendova. Želimo da ona bude mjesto na kojem se može poslušati i nešto novo i mjesto koje će odgajati buduću publiku. Jer, ako mladi nemaju mjesto na kojem im se nudi kvalitet, kako možemo očekivati da ga sutra prepoznaju.
Mnogi misle da se na Orsuli mogu zaraditi lijepi novci, no je li baš tako?
Uz snižavanje kriterija i okrećući se primarno turizmu, mogu se zaraditi neki novci, to danas nije problem, ali zar su novci sami po sebi svrha? Neke se stvari ne mogu kupiti novcem. Orsula nije i ne smije biti čisto komercijalni projekt jer tako je kao zajednica nikada nećemo uspjeti održati za generacije koje dolaze. Novac, kao gospodar, nema sluha za potrebe lokalne zajednice. Mi lokalci teško možemo pobijediti na globalnom ekonomskom tržištu, ako Orsulu pretvorimo u tiskaru novca jer u bijelom svijetu uvijek postoji netko bogatiji tko može ponuditi više. Orsula je mjesto na kojoj treba zadržati ideju pozornice, njegovati koncertnu kulturu jer je to jedino mjesto u Gradu na kojem je takvo što uopće moguće zbog problema buke. Nadalje, ona je već izgrađeni i dokazani brand u koji je već uloženo puno truda, a zadržati ćemo je samo, ako budemo poticali društveno korisne razvojne cikluse kojima će se građani ponositi i u njima željeti sudjelovati. Novce svakako treba gledati kao posljedicu kvalitetnog rada, a ne kao razlog za rad. Treba dugoročno biti strpljiv i uvijek težiti što većoj kvaliteti. Tako se gradi samoodrživ projekt koji će u konačnici financirati sam sebe i to je više nego dovoljno. Orsula je na žalost trenutno ostala jedino takvo mjesto u Gradu i zato je toliko važna, jer ima priliku biti primjer i ponos cijele zajednice, a onda će joj svijetla budućnost biti zagarantirana.
Koji su koncerti bili najposjećeniji?
-Unaprijed su nam se rasprodali Matija Cvek, Silente i Adi Šoše. Najmanje posjećeni koncerti su bili Porto morto i Nina Ćorić, što je prava šteta jer je riječ o izvrsnim i posvećenim umjetnicima. Najbolji koncert meni osobno bio je dupli koncert Artan Lili i Mort. I ostali su koncerti bili dobro posjećeni, svaki sa svojom publikom, a iznenadilo me koliko je ljudi došlo na performans Nikše Kušelja.
Pripreme za sljedeću sezonu su već u tijeku, bit ćemo još bolji a publici se najtoplije zahvaljujemo na svakoj kupljenoj ulaznici jer taj čin doživljavamo kao važnu podršku i vrlo konkretno aktivno sudjelovanje u daljnjem razvoju ovoga projekta.
FOTO: Privatni album i Vedran Levi
