Od djetinjstva je obožavao brodove i more. Nije to ni čudno s obzirom da je odrastao uz oca pomorca, a ljeta provodio na Bellevueu, Dančama i na barci. Kad je trebalo birati, opet je izabrao more, a nedavno je diplomirao pomorstvo na Sveučilištu u Dubrovniku i to s odličnim uspjehom. Nagrađen je za to i Rektorovom nagradom.
Predstavljamo vam novopečenog magistra, inženjera pomorskog prometa i našeg sugrađanina Marina Milinkovića.
Ovaj 24-ogodišnjak rođen je u Dubrovniku, gdje je završio osnovnu školu i srednju pomorsku, smjer nautika s odličnim uspjehom.
– Oduvijek su me fascinirali brodovi. Uvijek sam ih gledao s divljenjem, a kasnije, kad sam s ocem posjećivao kruzere impresionirala me ta sva organizacija na brodu. Mama kaže da sam još u 4. osnovne odlučio biti pomorac, iako se ja toga ne sjećam. Tako sam i upisao nautiku, pa diplomski studij pomorstvo.
Marin želi kadeturu odraditi na tankerima.
– Svakako želim i moram poć na more. Zanima me kako to izgleda. Volio bih navegavati na tankeru. Privlače me ti brodovi i tehnologija koja se na njima primjenjuje. Nakon obrane diplomskog uzeo sam malu pauzu za odmor, a sad, kad mi je cura pošla na fakultet, pozabavit ću se pripremom dokumentacije.
Rektorova nagrada za odličan uspjeh na diplomskom studiju pomorstva nije baš mala stvar.
-Mnogi imaju predrasude i prema Pomorsko-tehničkoj školi i prema našem fakultetu. Iz mog iskustva, to je potpuno pogrešno. U mom je razredu bilo više od polovice dobrih đaka, a u elektrotehnici su gotovo svi bili odlikaši, poneki i genijalci. Na fakultetu je drugačije. Na prvu se godinu nautike upisalo više od 70 studenata, a nakon prve godine ostalo nas je 30. Na diplomskom nas je bilo 12. Prednost studiranja na našem sveučilištu su upravo te male grupe u kojima se da puno više naučiti, a atmosfera je opuštena. Pogotovo na diplomskom gdje idu samo oni koji stvarno žele učiti.
I da ne biste pomislili kako je proteklih pet godina Marin samo učio, spomenut ćemo kako je tri godine bio predsjednik Kluba katoličke mladeži župe sv. Petar. Uz to je i stalni volonter u Caritasu.
-Bio sam aktivan u našem klubu u kojem se organiziraju razne aktivnosti za mlade. Tu se i učilo i radilo i zabavljalo. I onda sam se 2014. pridružio organizaciji Susreta katoličke mladeži i tako je to krenulo. Sudjelovao sam u volonterskim akcijama 24 sata bez kompromisa u kojima sam se susretao s našim sugrađanima, kojima je trebala pomoć. Često sam bio iznenađen u kakvim uvjetima žive ljudi, koji su tu, naši susjedi. U Caritasu znaju da na mene uvijek mogu računati. Uglavnom me zovu kad im treba neka fizikala, nešto nositi, prebacivati, popravljati. “Lijep je to osjećaj, kad nekome možeš pomoći”, kaže budući pomorac.
Diplomski rad napisao je na temu Marketing poduzeća morskog brodarstva. Zašto baš to?
-Diplomski studij pomorstva se razlikuje od preddiplomskog. Puno je predmeta koji se bave upravljanjem i menadžmentom. Pa je tako i diplomski išao u tom smjeru. Zaključak je kako brodarske tvrtke, ukoliko žele uspješan proizvod i poslovanje, svoje marketinške strategije trebaju orijentirati na kupce. Prije svega napraviti analizu tržišta.
Jesu li kruzeri kao vid turizma u Dubrovniku potrebni ili…?
-Mislim da su kruzeri dobri za dubrovački turizam, ali je pitanje u kojoj mjeri, jer gužve koje su se jedno vrijeme stvarale, nemaju smisla. Nisu bile na korist ni građanima ni turistima. Pitanje je mjere.
Pitam ga o hobijima, a Marin odgovara.
– Ovo kao u Potjeri volim sve što vole mladi. Košarka, druženje, planinarenje.
U svjetlu nedavno objavljenih podataka o 400 000 manje stanovnika u RH i iseljavanju mladih zanimalo me kako Marin vidi budućnost u Dubrovniku ili…?
– Svi mi kažu da sam pesimist. Bio sam jedno vrijeme u fazi kad sam mislio da treba poći ća. Svi moji prijatelji su se preselili u Zagreb, što zbog posla, što zbog fakulteta. Kad pođem gore, nakon pet dana, želim se vratiti doma. Mislim da neću nikad poć iz Grada, ali da može ovdje bit bolje, može. Pogotovo što se tiče mladih i sadržaja za mlade. Život u Gradu je nekako sezonalan. U sezoni svi rade, ljudi se iscrpljuju do krajnjih granica, a onda zatišje i pasivnost.
