Odnos klijenta i psihoterapeuta u početku i neko vrijeme može izgledati kao odnos roditelj – dijete. To je potrebno. Potrebno se vratiti na mjesto u odnosu sa primarnim skrbnikom i osjetiti, uvidjeti što nam je trebalo, a nismo dobili. U terapeutskom prostoru to možemo zatražiti od psihoterapeuta i na taj način završiti davno započeti proces kako bismo iz tog odnosa krenuli u prostor odrastanja.
Mozak je neuroplastičan (sklon je mijenjanju uvjerenja i programa) i u trenutku kontakta sa psihoterapeutom ne poznaje vrijeme, prostor, događa se iscijeljenje, potreba se namiruje, živčani sustav se opušta.
Kroz dovoljno takvih susreta uz podršku i prisutnost, klijent može iscijeliti ranu u odnosu s majkom. Na neke događaje može gledati potpuno drugačije.
Klijent konačno progovara, izgovara, otvara se.
Psihoterapeut podržava, vodi susret, drži siguran prostor.
Sklizak je to teren ako terapeut iz nekih svojih rana ima očekivanja od klijenta kakav treba biti.
Danas sam imala situaciju gdje mi je klijentica u jednom trenutku rekla da ne želi ovisiti o meni i ja sam bila prezahvalna!
Nakon samo šest mjeseci rada klijentica se osjeća dovoljno sigurno, podržano da mi tako nešto kaže i ja sam tu i dalje ću biti tu ako treba.
Tek kad se osjetimo dovoljno sigurno u kontaku, možemo biti otvoreni, iskreni, nema straha od odbacivanja, osude, kritike, podržani smo i voljeni, nema pretvaranja i igranja uloga.
Ovo je moguće kad se:
1) Stvori ugodna, sigurna po(vezanost),
2) Dogodi se povjerenje,
3) Možemo biti otvoreni, svoji, iskreni, a osoba koja je s nama u kontaktu je tu i potpuno joj je u redu što smo takvi jer i ona može biti jednako otvorena.
Klijentica u ovom primjeru istražuje, zna da ću biti tu i kad pokaže dijelove koje nerado pokazuje.
Dijete u odnosu s majkom čezne za prihvaćanjem i podrškom i u ne tako ugodnim dijelovima. Ako od majke dobije prostor, sigurno mjesto gdje će dijete uvijek biti podržano i viđeno, stvara se siguran kontakt. Takvo dijete u odrasloj dobi ima dovoljno dobre odnose i u miru je i kad netko ne reagira na njega podržavajuće, prisutno. Zna da je s njim sve u redu i lako pušta ljude u život i prepušta se.
Ja sam kao terapeut u ovom procesu od klijentice dobila informaciju da joj odnos znači , ali i da može i bez mene. Dogodila se zdrava po(vezanost) i tek kad se ona dogodi, moguće je i zdravo odvajanje kad bude potrebno.
Kao terapeut dobila sam osjećaj da je ovo sve vrijedno vremena, energije, truda i “puštam pticu da odleti”, a klijentica ima sigurno mjesto kad poželi.
I to je to.
Ljubav je kad znamo i kad odemo da se možemo vratiti.
Ljubav je i kad možemo biti u kontaktu, a možemo unutar te po(vezanosti) imati vrijeme za sebe.
Ljubav je kad za svoju istinu i otvorenost dobijemo podršku i prisutnost.
Ako se iz bilo kojeg razloga bojimo da smo previse, da ne možemo biti iskreni jer ćemo izgubiti osobu, nažalost tim odnosom gubimo sebe i odličan je trenutak za zapitati se što radimo u tom odnosu i koja nas primarna povreda drži u istom.
Možda trebamo konzultirati stručnu osobu i pokušati saznati uzrok zašto smo u odnosu gdje nema nas, ne možemo biti iskreni, a ne možemo otići.
To nije slučajno.
Pokušajmo naći empatiju prema sebi i mekoću. Određene životne situacije su nas dovele do ovog mjesta.
Ne osuđujmo to mjesto, nego se pomilujmo kako bi pomilovali najdražu osobu na svijetu.
Maja Vreća je tjelesno orijentirana psihoterapeutkinja.
Već samo čitanje ovog članka djeluje iscjeljujuće i budi nadu