Vanjski potres od prije nekoliko dana u našem Gradu naveo me na pisanje ovog teksta.
Činjenica da trese izvan nas i da se miče sve oko nas i da na Zemlji nije sigurno, može pokrenuti neugode u našem tijelu, može nas retraumatizirati, podsjetiti na rat, podsjetiti na sve zakopane traume, vratiti nas u poziciju nezaštićenog, malog djeteta.
Onda zovemo bližnje, grlimo bližnje, pišemo po društvenim mrežama: Jeste li čuli, jeste li se prepali? Uspoređujemo se, znamo da nismo sami, svi to prolaze, svima nam je isto. Baš kao i u ratu.
Svima nam je teško.
A što je s našim unutarnjim potresima, što je s našim unutarnjim ratovima? Što kad nam tlo “izmiče”, a nema vanjskog rata i potresa? Što kad je boravak u našem tijelu najveća bol, što kad nismo sigurni unutar sebe, teško nam je, raspadamo se, a sve izvan nas funkcionira, nitko ne prolazi ovo isto (barem ne priča o tome)? Što ako osjećamo da smo sami, iako je mnoštvo ljudi oko nas, što ako se smijemo, a najradije bi vrištali, što kad smo odrasli naizgled, a bojimo se kao mala beba i to na van ne pokazujemo?
Ako smo dovoljno povezani, imamo jedino Boga.
Neki nemaju ni to.
Onda kad se sve ruši u nama, a bojimo se osude, kritike, odbacivanja.
Što kad je naše tijelo koje je dom naše duše i duha za nas najopasnije mjesto i nemamo se za što “uhvatiti?” I onda manično odlazimo po još jednu cigaretu, joint, otvaramo frižider, a siti smo, neosviješteno se poseksamo, idemo u još jedan shopping ili radimo dok ne padnemo od umora SAMO da ne osjetimo raspad iznutra?
U duhovnoj terminologiji ovo može biti i Tamna noć Duše kad jednostavno sve što živimo nema smisla, ne vidimo svrhu, osjećamo težinu, funkcioniramo, a iznutra patimo i ne možemo se nikako “iščupati”. S vremenom vidimo da nam treba povlačenje, želimo pobjeći, a ne možemo pobjeći nikud, jer težinu nosimo sa sobom…
Sve navedeno u psihoterapijskoj terminologiji može upućivati na jako ranu fetalnu trauma ako se bebica u majčinoj utrobi nije osjećala sigurno, jer je majka bebicu nosila za vrijeme rata i možda je bila jako anksiozna, zabrinuta, utučena. Ili je majka bila depresivna, nezadovoljna životom, partnerom. Možda je porod bio traumatičan za bebu i majku, a majka bebi nije osigurala dovoljan osjećaj sigurnosti i topline ili je beba prerano rođena. Beba gleda svijet kroz majčine oči i sve upija bebin živčani sustav.
Kao odrasla osoba nema temeljan osjećaj sigurnosti i nerijetko je jako kreativna, ali kao da je “metar iznad zemlje”. Zbog činjenice što se u majčinom trbuhu i po rođenju nije osjećala skroz sigurno, često odlazi u “neke svoje svjetove, povezuje se lako s Bogom jer znamo da duši treba 40 dana za ući i izaći iz tijela i tad je povezanost s Bogom jača.
Sve ono što je za živčani sustav bilo previše, tijelo preuzima na sebe i onda kao odrasli nemamo osjećaj umirenja, sigurnosti i osjećamo svakodnevne unutarnje potrese.
Važno je osvijestiti da je s nama sve u redu i ono što osjećamo je posljedica nečeg iz naše prošlosti i jako ranog djetinjstva i da možemo sad kao odrasle osobe potražiti podršku koja će nam pomoći završiti davno započeti proces u nama koji se inteligentno vraća kroz konstantnu nelagodu i unutarnje potrese. Psiha traži završetak priče neovisno o našim godinama.
Idući put kad se prepadnete “vanjskog” potresa ili vidite dragu osobu da se trese nakon potresa, zapitajte je trese li je unutarnji potres i pokušajte naći empatiju. Ako to nije moguće, zatražite pomoć ili podršku. Uz podršku i pomoć je moguće prevladati unutarnji potres i pronaći suosjećanje za sebe i druge. Onda ćemo dobiti unutarnju snagu i veći kapacitet za prolazak kroz valove života i sve potrese.
Svjedočim iz vlastitog iskustva da je moguće. Sada kao tjelesno orijentirana psihoterapeutkinja pomažem drugima tamo gdje su meni pomogli i prisutno pomažem klijentima integrirati dijelove koji nisu ugodni, a koje je neminovno pogledati da bismo živjeli kvalitetan i cjelovit život.
Maja Vreća je tjelesno orijentirana psihoterapeutkinja.
