Htjeli priznati ili ne, sve se vrti oko odnosa. Možemo biti pozvani na neki događaj i uvijek će nam biti drago sresti draga lica, odmah se osjećamo bolje. Često čujemo kad netko komentira posao, rijetko će ga posao opteretiti koliko loši međuljudski odnosi. Onda čujemo “nije dobra radna atmosfera”, napeto je i slično.
Zašto je to tako? I koliko su odnosi zaista važni?
Svaki emocionalno zreo pojedinac osim vlastite samoaktualizacije i ostvarenja željet će automatski privlačiti ljude slične sebi, sličnih svjetonazora, jer se tako osjećamo sigurnije, opuštenije, podržani smo, s tim da je važno imati zdrav osjećaj sebe i moći osjetiti kad je za nas neki odnos zdrav, a kad nezdrav.
Ako se u kontaktu s nekom osobom osjećamo relativno dobro nakon susreta i s približno jednakom količinom poleta i životne energije, odnos nam pričinja ugodu i osjećaj zadovoljstva.
Za zapitati se je što radimo u odnosima koji nas iscrpljuju, opterećuju, stvaraju osjećaj težine? Čiji život živimo i kome se želimo svidjeti?
Nekad smo živjeli u zajednicama u kući s nekoliko različitih generacija i tu je bilo potrebno puno se prilagoditi, zatomiti svoje potrebe u ime zajednice, familije, grupe.
S druge strane, danas se sve više teži pretjeranoj individualizaciji, izražen je narcizam kao potreba udovoljavanja samo sebi iz dječjeg dijela sebe (kao da nam drugi nešto duguju), gdje je samo važno ispuniti potrebu pojedinca, ugoditi sebi, drugi su nevažni, naglasak je isključivo na nama i našim potrebama.
U vremenima tranzicije u kojima živimo potrebno je izgraditi zdrav osjećaj sebe, osvijestiti što je ono što nas čini sretnima, koji odnos je davno trebao ostati u prošlosti, koji odnos je vrijedan našeg truda i vremena. Pritom je važno osvijestiti naše potrebe i zašto smo u određenom odnosu, je li samo navika i potreba iz našeg dječjeg dijela da nas netko zbrine ili je odnos podržavajući, stvaran, životan, prisutan?
Ako smo zapeli u pretjeranoj separaciji (bivanju sa sobom bez drugih), za zapitati se je zašto nas boli biti u odnosu, je li kontakt za nas siguran? Ta pitanja će nas odvesti negdje u prošlost kad je za nas kontakt s drugima, bližnjima bio nesiguran, opasan.
Jednako tako, važno je pitanje : Od kojeg dijela sebe bježim gurajući se u odnose i kontakte koji nisu za mene dobri. Zašto je boravak u samoći opasan? Neizdrživ? Nesiguran?
Ovo su bitna pitanja, jer u konačnici, u svima nama leži potreba da smo u miru sa sobom, bilo okruženi drugima, bilo da smo sami.
Treba postojati balans – moći biti sa sobom u kontaktu i svojim potrebama i kvalitetnom kontaktu s drugima. Za takav osjećaj potrebno je dublje istražiti svoja uvjerenja, programe, navike.
Kao tjelesno orijentirana psihoterapeutkinja mogu reći da se radi o pojmovima zdrave separacije (bivanja sa sobom) i zdrave simbioze (zdravog kontakta s drugima).
Potrebni smo sebi, jer u ovom tijelu koji smo dobili na poklon kao hram naše duše boravimo do našeg zadnjeg daha i bitno je da se u njemu dobro osjećamo.
Isto tako su nam potrebni drugi ljudi, naša zajednica, osjećaj pripadanja, osjećaj obitelji, jer kvalitetan kontakt s drugima iscjeljuje, da bismo opet mogli boraviti u miru sa samima sobom.
Ako ne znamo odakle krenuti, a želimo, dobro je popričati sa stručnom osobom i vidjeti i istražiti ovu bitnu temu.
Maja Vreća je tjelesno orijentirana psihoterapeutkinja.
