Često čujemo komentare „ne mogu ja tu ništa”, jedna osoba ne može ništa”, „ može im bit” i slično.
Srećem i takve osobe u psihoterapeutskoj praksi koje sliježu ramenima na neki događaj i čekaju neko rješenje autoriteta (u ovom slučaju psihoterapeuta). Sve zavisi naravno o kontekstu, ali u većini slučajeva igraju dobro nam znanu ulogu žrtve.
Uloga žrtve nam je valjda zapisana u našim krajevima. Kad samo sliježemo ramenima, čekamo nekog drugog da nam donese pravila i red, mislimo da ne možemo ništa, uvjerili su nas da npr. naš glas na izborima nije bitan pa npr. ne izađemo.
Odakle to dolazi? Već sam ranije pisala da dijete na svijet dolazi autentično, svoje, originalno. Ponaša se prirodno, opušteno. S vremenom ako na neke njegove pokrete ili akcije dobije prijekoran pogled roditelja ili zabranu sve će se manje i manje pokazivati u prirodnom, autentičnom izdanju. Negdje duboko osjeća da bez roditelja ne može preživjeti pa će se povinuti roditeljskim odredbama i pravilima.
Naravno da pravila trebaju postojati. Pitanje je je li tim pravilima iskrivljavamo djetetovu autentičnost?
Znači dijete će se radije odreći autentičnosti nego potrebe za pripadanjem i vezivanjem.
I tu leži odgovor zašto igramo netko manje, netko više ulogu žrtve u našim životima. Zato što smo tako naučeni, a nismo propitali je li to za nas pravi put.
Zato što su nam rekli da to tako treba pa smo slijedili put društva, roditelja, zajednice, ne propitujući se tko smo zaista i što želimo.
Zato što slijedimo linearan pravac životnog djelovanja. Ako smo u tome sretni i živimo sretan i ispunjen život i u svakom smislu smo zdravi, onda nas ova tema možda ne zanima.
Iako vjerujem da ne postoji osoba koje nečim nije zadovoljna i ne pita se. Prirodno je u nama potreba za širenjem i rastom i ako nismo željni rasti svjesno rast ćemo dobiti kroz životne lekcije i učenja.
Za kretanje na put raspakiranja ove teme važno je vidjeti tko nas je uvjerio da nešto ne možemo i je li baš ovaj put koji živimo naš životni put ili nametnuti put.
Za propitati s, prvo trebamo preuzeti odgovornost za svoj život i odrasti. Odraslost ne dolazi automatski, s godinama i iskustvom, nego osvještavanjem. To znači da osim što se možemo pobrinuti za sebe (a time smo se pobrinuli i za bližnje i da svatko za sebe to odluči na zdrav način) bila bi nam drugačija dinamika u odnosima. To znači da znamo i upravljati svim svojim emocijama, prihvatiti trenutan život takav kakav jest, biti emocionalno stabilni i jasno i direktno se moći izraziti u svakom ugodnom i neugodnom iskustvu, moći izabrati poziv koji želimo raditi iz srca, prihvatiti sebe “sada u svakom smislu” znajući da se mijenjamo i da se možemo promijeniti ako želimo biti na boljem mjestu nego što smo sada.
Za to je potreban dubok i predan rad, a u današnjem svijetu brzine, kada nam se ni ne čita ovako dug tekst, malo kome se da ući u svoj unutarnji prostor, istražiti zašto živimo kako živimo jer nismo zato ovamo došli nego iskoristiti svoj puni potencijal. Na putu nas je netko uvjerio da ne možemo i počeli smo se stiskati na svim nivoima.
Svima vama koji ste uspjeli stići do kraja ovog teksta prvo čestitam, a onda vas pozivam da se usudite i ne budete žrtva vašeg života nego glavni dirigent.
U društvu koje nas tako malo potiče da budemo svoji i usudimo se, trebamo još više zvjezdica koje čekaju na poziv.
Zato, kreni!
Maja Vreća je tjelesno orijentirana terapeutkinja.
