27. studenog 2021. Maja i Mirko Andrić će iz svog doma izaći zajedno, držeći se za ruku. Ushićeni, poput školaraca koji idu na izlet. Nije uvijek tako, jer bude dana kada si i neraspoložen, iz nekog razloga ljut ili nezadovoljan, ali u taj dan kada započinju njihova “24 sata bez kompromisa” u Konobi Veranda u Štikovici, uvijek zakorače s rukom u ruci. Na simboličan način započinju dan koji je prije četiri godine izrastao iz njihove zajedničke tuge, koja ih nije ugušila već je postala izvor iz kojega je potekla rijeka čina dobrote. Maja ne želi vezivati patetitku ni uz njihov život niti uz dan koji brojni njihovi prijatelji i gosti s nestrpljenjem očekuju. Dan njihove humanitarne akcije. Ali, trebalo je snage da se s obale tuge otisneš i zaplivaš s glavom iznad vode prema spoznaji da jedino davanjem primaš izgubljeno. I upravo u tom nestrpljenju Maja i Mirko naziru kako je sjeme okupljanja i zajedništva sa plemenitom svrhom opremanja dječjeg odjela dubrovačke opće bolnice palo na plodno tlo. I prerasta u tradiciju. A Majina sreća će biti potpuna ukoliko ta tradicija preraste i njih dvoje.
Ovaj ugostiteljski i bračni dvojac već četvrtu godinu zaredom organizira humanitarnu akciju koja uključuje i privlači sve veći i veći broj ljudi koji jedu u Verandi, ali i doniraju namirnice, torte, verduru, sve ono što imaju i od srca daju. Ne treba sumnjati da će Veranda i ove godine od 6 sati 27. studenog do 6 sati 28. studenog postati mjesto istinskih ljudskih susreta i zagrljaja. Mjesto na kojemu će se dobro jesti, zabavljati, omogućiti volontiranje koje se, kao što svi znamo, ne može ničim platiti. Neće u Verandi nedostajati osmijeha, to je sigurno.
-Kroz zajednicu u kojoj živimo primamo puno dobra, najmanje što možemo napraviti zauzvrat je da nekim svojim činom i uzvratimo na dobro – životna je filozofija ovog bračnog para koji na takav način i živi.
U Dubrovniku Maja i Mirko oduvijek postoje zajedno. Kao, Majaimirko. Kao dvije osobe u jednom imenu. Tako ih poznaje i većina njihovih gostiju i poznanika. Uz njih u Verandi rade i članovi njihove uže obitelji, ta prisnost stvara ozračje u kojemu se dobro osjećaju i njihovi gosti. Maja i Mirko su i mama i tata jednom malenom Anti. Oni imaju i svog malenog anđela. Ninu.
Njihova je kćerkica bila rođena 27.7.2016. Bio je to trenutak Majine i Mirkove neizmjerne sreće koja udvostruči srce u roditeljstvu. Nakon dvadesetak dana postaju svjesni zdravstvenih problema svoje bebe, u Zagrebu saznaju za strašnu dijagnozu i nakon dva mjeseca i jednog dana njihova ih Nina napušta. To je za svakog roditelja trenutak koji prepolovi srce napola. Razbije ga kao da je od najfinijeg stakla. I nije se nakon toga bilo lako otisnuti s obale tuge.
– Sjećam se kad smo s Ninom stigli na “Rebro”, bio je petak navečer, a u subotu ujutro sestra Alojzija je u našu sobu ušla s plastičnom čašom u kojoj je bila kava. To je bio trenutak koji ja ne mogu zaboraviti dok živim. To je bio znak pažnje koji me je ganuo do srži. Ta kava za uplakanu majku koja ne zna što ih čeka – ispričala je Maja u videu koji je snimio Dominik Miljak o svemu što prati i što znači akcija “24 sata bez kompromisa”.
Od tada, svake godine Maja i Mirko odnose puno, puno kave za sestre na “Rebru”.
Maja i Mirko su uspjeli s obale tuge preplivati na drugu stranu – obalu nade, vjere i djelovanja dobrotom. To se osjeća, pa se dobrim i vraća.
I za kraj dijelimo “zrnce mudrosti” blogerice Bobe Đuderije, pročitano baš prije početka pisanja ovog teksta. Slučajno? Ni slučajno!
Strašan je svijet u kojem živimo. Kad shvatim da, u biti, ništa nema smisla, pomislim, odnekud mi dođe ideja da je jedini smisao prkositi besmislu čineći dobro. Staro, dobro, patetično Dobro. … Treba činit dobro do iznemoglosti, treba užasnut svemir dobrotom onako kako smo mi užasnuti količinom zla na svijetu.Treba činit dobro do granice gluposti, i preko nje. I kad nema nikakvog razloga, treba činit dobro. Treba namjerno svaki dan nekome stoplit dušu. Treba zbunit svemir. Treba činit dobro i kad se dobro dobrim ne vraća. Treba, usprkos svemu. Treba, jer je to jedino i jer ništa nema smisla. I jer je jedini udar na besmisao, to dobro. Treba činit dobro i kad pomislimo da ni činjenje dobra nema smisla. Samo besmisleno dobro mi miriše na neki smisao. Savršeno, čisto dobro, bez ikakvog smisla. … Treba činit dobro do iznemoglosti..
