Povjesničarka umjetnosti, konzervatorica i radijska urednica Maja Nodari sinoć je predstavila publikaciju Baština u knjizi – Iz konzervatorske i radijske bilježnice (1991. – 2021.) u izdanju Društva prijatelja dubrovačke starine. Riječ je o sukusu njezinog povjesničarskog i novinarskog rada posvećenog bogatoj baštini Grada.
Na predstavljanju su sudjelovali predsjednik DPDS-a, dipl. ing. građ. Vedran Kosović, autorica mr. sc. Maja Nodari, urednik izdanja dr. sc. Danko Zelić, dr. sc. Marko Špikić te pijanistica Ivana Jelača, a program je vodila Nila Miličić Vukosavić. Dr. sc. Josip Belamarić nije mogao prisustvovati događaju, ali je pročitan njegov osvrt na knjigu.
U video prilogu pogledajte i poslušajte što je na promociji kazala gospođa Maja Nodari, a u nastavku donosimo cjelovite recenzije publikacije.
Dubrovnik između doba nevinosti i doba surovosti
Usprkos novim izazovima koji će trajno obilježiti sliku grada i teritorija negdašnje Republike, Dubrovnik je sretan grad. Kako to čitatelj na svakoj stranici ove knjige može vidjeti, on je to zbog naslijeđenih vrijednosti, ali i zbog senzibilnih i savjesnih kroničara poput Maje Nodari.
Svi koji su ga barem jednom posjetili, već su prvim pogledom na skladan odnos stvorenog i prirodnog uvidjeli da je izniman. Izniman je i po onome što autorica svojim istinskim pripadanjem prostoru, osobnom naobrazbom, intelektualnom širinom i konzervatorskim iskustvom stalno ističe: po vjekovnom stapanju onih koji su stvarali s onima koji posjeduju umijeće primanja darova iz prošlosti. Dubrovnik je sretan i izniman i po tome što su njegovi građani od ratne 1991. pa sve donedavno imali povlasticu pratiti tjedne, radijske glasove savjesti u emisiji Baština koju je zadivljujućom predanošću uređivala i vodila autorica knjige. Iz tih glasova, odnosno iz konzervatorske i radijske bilježnice posvećene opipljivim i neopipljivim svjedočanstvima tradicije i kulture Dubrovčana i njihovih otočnih susjeda, sabrani su tekstovi koji su pretočeni u ovu potrebnu i vrijednu knjigu ustrojenu u deset poglavlja.
Ona je skup uglavnom suprotstavljenih polova: zadivljenosti i zabrinutosti, slijeda i lomova, nostalgije i uznemirenosti, pripadanja i otuđenosti, zahvalnog primanja i nehajnog ili nemoćnog ispuštanja iz ruku, nasljeđivanja i zapuštanja, osjetljivosti i ravnodušnosti, dijagnostike i prijedloga. Zahvaljujući odlučnosti glavnih aktera konzervatorske profesije da zapišu svoje misli i da ih u nekom životnom trenutku objedine unutar korica knjige, ona se može promatrati i unutar kritičke, kroničarske i memoarske predaje povjesničara umjetnosti i konzervatora u našoj zemlji. Važnost knjige može se, dakle, prepoznati kao dio predaje ali i kao nasušno potreban, ponavljani glas upozorenja upućen sugrađanima, a sada i širem čitateljstvu.
Tekstovi Maje Nodari mogu se stoga vidjeti kao dio tradicije koju su gradili zaštitnici kulturnog i umjetničkog naslijeđa Hrvatske poput Gjure Szaboa, Petra Knolla, autoričinih profesora Milana Preloga i Grge Gamulina, Ive Babića, Antoanete Pasinović, Ive Maroevića, Snješke Knežević, Radovana Ivančevića, Željke Čorak, Joška Belamarića i Drage Miletića.
Ovo je knjiga o iskonskoj ljubavi prema zavičaju, Gradu i njegovu okolišu, od sv. Jakova preko Danača, Lapada, Gruža i Rijeke dubrovačke pa sve do Pelješca, Korčule i Lastova. Svi su ti spomenički i ambijentalni plodovi negdašnje harmonizacije prirode i kulture objedinjeni u knjizi, kako iz potrebe da nas se podsjeti na njihovu dragocjenost i upozori na njihovu krhkost, tako i zbog činjenice da su generički spojeni, a svakim su danom sve više fragmentirani, prešutno uklanjani, prikrivani ili zagušeni novom izgradnjom. Knjiga je stoga posvećena prošlosti („dobu nevinosti“) i stvarnosti suvremenog življenja u tim prostorima. Ona govori o građanima, sudionicima procesija, posjetiteljima crkava i svetišta te odnedavno zatvorenih gradskih galerija, kavana, pastičerija i kultnih kafića, odnosno svima koji su sudjelovali u tkanju anegdota i pripovijesti o stapanju iznimne arhitektonske scenografije i izvedbe svakodnevnog života u Gradu u kojem se nakon prolaska milijuna turističkih migranata mogao pronaći spokoj, razgovor s dragim sugrađaninom, u kojem postoji sinergija grada i stanovnika i on im ne služi kao kulisa.
U pedeset i pet odabranih tekstova autorica iznosi svjedočanstva o srazu najboljih građanskih tradicija i nametljivih, gramzivih, pa i parazitskih trendova kojima svjedočimo u suvremenom shvaćanju liberalne demokracije i poduzetništva. Ako je slika grada i njegova teritorija bila ugrožena u doba probijanja Jadranske magistrale, na što je u kritičkim osvrtima upozoravao Milan Prelog, onda taj prostor u posljednjih četvrt stoljeća proživljava radikalnije, štoviše nezabilježene i neprihvatljive preobrazbe, kako oduzimanjima, tako i dodavanjima.
Povijest dubrovačkog prostora nije bila obilježena samo uspostavom i održavanjem skladne cjelovitosti, već i traumatičnim prekidima, od potresa 1667. i 1979. i francuskog ukinuća Republike do razaranja u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu. Ta su iskustva, međutim, uvijek pratili poticaji za ponovnom uspostavom života spomeničkih ambijenata i zadovoljstva njihovih korisnika kojima je pamćenje i nasljeđivanje hranilo pogled u budućnost. Vjeru u oživljavanje nakon lomova nije pratila bezvoljnost već regulirana ponovna izgradnja u službi optimistične gradske zajednice, čiji se društveni ugovor zrcalio u formi grada i teritorija Republike. Od 19. stoljeća tomu se pridružila kultura konzerviranja spomenika i čitavih ambijenata, čemu su se posvetili čuvari baštine Lorenzo Vitelleschi, Medo Pucić, Alois Hauser, Max Dvořák, Marko Murat, Kosta Strajnić, Vinko Foretić, Cvito Fisković, Lukša Beritić i brojni drugi. U posljednjim desetljećima, obilježenima nacionalnom emancipacijom, neupitnom prevlašću globaliziranog turizma, osporavanjem urbanističke discipline i preustrojem hrvatske konzervatorske službe, izazovi koje su, ironično, neki konzervatorski upravitelji prozvali „snošljivošću prema promjeni“ doveli su do sve ubrzanijih i vidljivijih, prijetećih preobrazbi, kako u slici ambijenata i krajolika, tako i u kulturi svakodnevnog življenja.
U najboljoj konzervatorskoj tradiciji, koja je od početka 20. stoljeća podrazumijevala dokidanje parohijalnog pogleda i širenje obzora percepcije s pojedinosti i specifičnosti stila na sve složenije promatranje čitavih „slika“ gradova, naselja i krajolika, autorica nas vodi Gradom i okolicom, prateći dinamični sraz promjena u fizičkom prostoru i dragocjenosti očuvanih obrednih običaja. Promatrajući čudesnost smještaja i uresa Dubrovnika, ona pritom spaja religiozni sentiment, kao inačicu Gundulićeve pohvale slobodi kao Božjem daru, sa znanstvenim čitanjima Grada. Ovo drugo uključuje reference i primjene koncepata Preloga, Bachelarda, Mumforda i Šišića te iz međunarodnih konzervatorskih povelja. U skladu s holističkim poimanjem teritorija ispunjenog impresivnim pojedinostima koje su tvorile skladnu cjelovitost, Maju Nodari zanima iznimno i zanemareno, lirsko i prozaično, forma kamene plastike i glazbenog izraza, isklesano i ispjevano, tvarno i duhovno, sakralno i svjetovno, izvanjsko i unutarnje, minucija i totalitet. Takvo ju je razmišljanje vodilo u čuvanju ambijenata i potaklo na uspješno međunarodno promicanje nematerijalnih vrijednosti Dubrovnika.
Stoga ne čudi da knjiga započinje pohvalom „Parcu našem jedinom“, duhovnom osloncu Dubrovčanima u teškim vremenima. Već se u prvim trima tekstovima osjeća jedna od konzervatorskih dihotomija: ne ona prije – poslije koja prati zahvate na pojedinom spomeniku, već u bilježenju normaliziranog suživota pomno održavanih, endogenih obreda procesija i surovih, egzogenih nametljivosti, bilo da je riječ o efemernoj filmskoj scenografiji za blockbuster ili nepovratnoj promjeni u krajoliku. Vjerskim se običajima i ambijentima koji ih uokviruju autorica vraća u četvrtom, petom, dijelom i u šestom poglavlju, pišući o sakralnoj geografiji, božićnom pejzažu i korizmenim običajima.
Posveta autoričinoj glazbenoj naobrazbi prije one sveučilišne prepoznaje se na više mjesta, osobito u kratkom sedmom poglavlju (Glazbene delicije), gdje čitamo o pronalasku glazbe u kamenu i kamene glazbe na kapitelima perivoja Crijević-Pucić na Pilama, odnosno u restauriranom fortepianu Antona Gabriela Waltera s kraja 18. stoljeća iz zbirke Dubrovačkih muzeja.
Kada je pak riječ o „obiteljskoj slici“ spomenika kojoj je, pored materijalnih, u novije doba ugrožen niz duhovnih pripadnosti (od spomeničke aure i urbanističke metrike do usklađenosti u slici ulice ili krajolika), u opširnijem drugom poglavlju dolazimo do nelagodnih istina, odnosno autentičnih svjedočanstava konzervatorice koja se posljednjih desetljeća borila protiv akutnih problema neodržavanja, nebrige, potom i nasilnosti prema prostoru. To će poglavlje privući pozornost svakome kome je šire ili dublje poimanje Dubrovnika na srcu i držim ga jednim od ključnih za razumijevanje težine problema grada na UNESCO-vu Popisu svjetske baštine.
Razaranja i dodavanja na pojedinim povijesnim građevinama zabrinula su već 1877. Williama Morrisa i članove Društva za zaštitu starih građevina, koji su u svom Manifestu pozvali da te postupke zamijene zaštitom i održavanjem. Maja Nodari donosi nam važnu kroniku zbivanja u ključu dvaju osporenih pojmova na čitavom dubrovačkom teritoriju, gdje je osobito u posljednja dva desetljeća (kada je nastala većina sabranih tekstova) zamijetila ranjavanja, usmrćivanja, bešćutne dogradnje, nepromišljene reprodukcije gradske opreme, urušavanja, padove i nestanke dijelova kulturne i prirodne baštine. Nakon tih zbivanja ni autorica ni sugrađani s omiljenih mjesta više ne mogu vidjeti Danče, zelenilo nekoć osamljenih svetišta i samostana zauzele su bezdušne novogradnje, na hvaljenim ili napadanim djelima modernističkih hotela zbile su se nadogradnje bez osjećaja za postojeće djelo i ambijent, vrtovi ljetnikovaca postali su nove građevinske parcele za konfekcijsko građevinarstvo, a zanemarivanjem temeljnih zasada urbanističkog promišljanja poništeni su i objekti koji su tek počeli doživljavati prepoznavanje. Zato ne čudi autoričin logičan zaključak da je, nasuprot profesionalnoj predanosti da se, u duhu Prelogovih projekata, stvori analitička valorizacija urbaniziranih cjelina, sada treba sastaviti katastar nestaloga.
Nakon čitanja ove knjige stječe se dojam da Dubrovnik i njemu povijesno i geografski bliska okolica nagonom za stjecanjem i umetanjem novih formi i sadržaja svakodnevno i nepovratno gubi. Isprva paradoksalno, umetanjem neusklađenih i samoživih sadržaja spomenute cjeline praktički nam pred očima nestaju. To se već godinama primjećuje unutar gradskih zidina u iseljavanju građana i zatvaranju važnih kulturnih žarišta i društvenih okupljališta, a izravno je povezano s onim što se u gušenju reguliranog ponašanja zbiva extra muros. Impresivan autoričin stil pri opisu tih procesa prate fotografska svjedočanstva Ljube Gamulina i Željka Šoletića koja promjenama planova i kadriranja slijede autoričine mijene kroničarskog fokusa.
Prateći treće i sedmo poglavlje knjige, posvećeno zaslužnim čuvarima baštine Lukši Beritiću, Milanu Prelogu, Bruni Šišiću, Patriciji Veramenta i Mariji Planić, čitatelj će možda osjetiti olakšanje i pomisliti da nije sve tako crno kako vječito zabrinuti konzervatori tvrde, osobito kada se promotre rezultati rada poduzetnog Društva prijatelja dubrovačke starine. Ipak, u ovoj se knjizi srodnost s konzervatorskim publikacijama prethodnika osjeća i u prožetosti nostalgičnim osjećajem da je rad na očuvanju spomenika i ambijenata nekoć bio društveno prihvaćena i relevantna djelatnost s profesionalnim dignitetom a danas to jednostavno više nije.
Ova nas knjiga ne vraća samo u ta naizgled davna i izgubljena vremena nečije sretnije mladosti, stasanja i predanog profesionalnog rada. Ona nas upozorava na već razvijeni proces poništenja urbaniteta. Dubrovnik bi stoga iz neizmjernog duhovnog bogatstva prošlosti i ljepote urbanog življenja mogao postati mjesto bezobzirnog stjecanja i zauzeća posljednjeg milimetra stoljećima kultiviranog prostora. Baštinau ovoj knjizi stoga se ne treba gledati samo u okviru fokusa autorice: duhovno bogatstvo u kojem je ona odrastala i djelovala treba ponovno uspostaviti i kultivirati, kako bi iznimnost i sreća još dugo pratila i Grad i Dubrovčane.
Marko Špikić
GRAD OD RIJEČI – Knjiga znanja i ljubavi
Sve je počelo tako što je riječ tijelom postala. Polako događa se obrat: tijela se od iščezavanja spašavaju u riječima. Znanstvenica, povjesničarka umjetnosti, književnica, novinarka, Maja Nodari tom je spasiteljskom pozivu riječi posvetila život. Tisuću petsto i šezdeset radijskih emisija raznosilo je eterom, „koji struji za tijelima što se kreću u njemu“, njezine intenzivne, uvjerljive riječi o onome do čega joj je bilo najviše stalo – o baštini. Te tisuće i tisuće radijskih sati Maja Nodari svela je na knjigu, opsežnu knjigu od tristo stranica – pa ipak malu prema cjelini opusa koji za njom ostaje.
Nije svejedno pod kojom si se zvijezdom rodio. Od milijarda njih jedna je spustila zraku na prostor tvoga rođenja. Možeš ti opozvati tu malu mjeru, možeš tvrditi da ti je jednako važan cijeli svijet. Možda i jest, ali definirajući se prevelikim postaješ siromašniji, a kvantifikacijom ravnodušniji. Jer rođenjem – kojemu sreća nije uvijek svjedok – dobio si dar uzorka: zavičaj. Nisu svi uzorci isti, ni darovi, ni dugovi. Ali u odnosu prema zavičaju uvijek postoji dug: zavičaj je izazov spoznaje svijeta.
Golem dar koji je Maja Nodari dobila od svoje zvijezde neusporediv je prostor grada Dubrovnika i njegova teritorija – nekad države. Maja Nodari taj je zavičaj naučila u svim elementima, prostora i vremena. Ono što je prenosila drugima bilo je ovjereno uistinu zamjernom erudicijom. Njezine su riječi riječi s pokrićem: ne samo poznavanja dubrovačke (i opće) povijesti u najrazličitijim granama, književnosti od početaka do suvremenosti, tragova stvarnosti i snova – nego osobnog iskustva povjesničarke umjetnosti – konzervatorice, koja je, moglo bi se reći, opipljivo živjela sudbinu onoga što je naslijedila. A naslijedila je grad koji „nikome ne podiže spomenike, isključuje isticanje, zaviruje u tanjure i ložnice, vladikama određuje količinu i vrstu nakita, opstaje na maksimi sklada, skromnosti i mjere…“. I na javnom dobru kao osnovnoj društvenoj vrijednosti.
To javno dobro svakako je javni prostor, sa svim svojim sastavnicama: povijesnom slikom, zdanjima i raslinjem, pogledima i naglascima, smjerovima kretanja i točkama zaustavljanja, putevima, zvukovima, mirisima, vrevom ili spokojem, sjećanjima… zajedničkim nazivnicima mjere i sklada. U tom sveobuhvatnom svijetu Maja Nodari čita vrijednosti i bolno doživljava pronevjere, protiv kojih se sama u svom osobnom i profesionalnom životu borila. Njezine analize elemenata dubrovačke urbanosti naročito su važne u tekstovima o specifičnim vrtnim predgrađima, odnosno o elementima Dubrovnika (posebno Boninova i triju Konala) kao vrtnog grada (koji nije shvaćen kao tvorbeni princip i koji nestaje). Nadasve valorizira zaštitu konteksta kao uvjet zaštite i značenja pojedinačnog djela. Primjeran slučaj propasti konteksta i obezvređenja naslijeđenih arhitektonskih spomenika svakako je slučaj Lapada, nažalost ne jedini. Kao insajder dobro je upoznata s mehanizmom legalizacije devastacija: između privremene zaštite kulturnog dobra i njegova upisa u trajni registar zaštite postoji (rastezljiv) vremenski razmak bez zakonske zaštite, u kojemu operiraju investitori i njihovi interesi… Posebno je to, dakako, prisutno u sferi turizma („Janus turizma“)… Popratna pojava posvemašnje turistifikacije Dubrovnika jest njegova virtualizacija („Kingʼs landing): „Kad je živi grad u zidinama zapravo virtualan…“ Toj virtualizaciji grada Maja Nodari suprotstavlja se nizom čudesnih, makar gorkih slika male stvarnosti, one koja zaista tvori ljudski prostor. Crtice o grobnici malog Giuseppina na Boninovu, o Sonji Vujnović koja je poginula sjedeći za rijetkim i dragocjenim fortepijanom što se danas nalazi u Kneževu dvoru, o gosparu Franu Cetiniću koji eutanazira svoj caffe-bar „Talir“ gotovo ponavljajući Vojnovićev literarni predložak, o nestanku kavane „Manon“ i njenih komparsa, o sudbini slastičarnice Šikić… Njezin kulturološki pristup, koji zaista afirmira punoću pojma baštine, obuhvaća materijalno i nematerijalno, vjetar kao biće, sačuvani običaj kao znak zdravlja… Dijalog s gradom odvija se u rasponu od tributa svetom Vlahu („Sveti Vlaho utisnuo se na vrh brežuljka poput čeličnog žiga, poput dubrovačke punce“) do osluškivanja glazbe s instrumenata što ih drže svirači na manirističkim kapitelima vrtnih stupova ljetnikovca Crijević-Pucić; od okusa baštinske trpeze do srušenih kestena u prostoru pod ingerencijama Zagrebačkog sveučilišta… Posebno draga tema Maje Nodari jest dubrovački Božić, utjelovljen u toliko joj važnom i dragom motivu Bambina… U knjizi se nalazi cijeli niz manje poznatih ili nepoznatih podataka, tako primjerice o projektu Jože Plečnika koji je uz crkvu sv. Vlaha na Gorici, sažimajući njezinu ulogu u prostoru, želio sagraditi zvonik-svjetionik… Oživljavajući izrazito književnim senzibilitetom specifičnosti dubrovačkog govora, Maja Nodari bilježi takve lingvističke jedinstvenosti kao što je ženski rod imenice Parac (titula sv.Vlaha) – parčica…
Knjiga Maje Nodari ujedno je i knjiga zahvalnosti. Onima koji su joj bili učitelji, prijatelji, koji su joj prethodili u muci čuvanja baštine, Lukši Beritiću, Milanu Prelogu, Brunu Šišiću, Patriciji Veramenta, Mariji Planić Lončarić… Zahvalnost iskazuje i nezamjenjivom, prezaslužnom Društvu prijatelja dubrovačke starine…
Knjiga je također autoričina autobiografija, nenametljiv, vjerodostojan tekst svjedoka. To se posebno odnosi na dane ratnih razaranja Dubrovnika, evocirane s dubokom dramatičnošću i, reklo bi se, otmjenom suzdržanošću. Kao i u svemu.
Iz nasumičnog nabrajanja jedva načetog sadržajnog bogatstva ove knjige teško je razaznati njezinu inventivnu raspodjelu. Ona ima svoj sustav, svoja poglavlja, svoje okupljajuće teme. Pa ipak se čita kao roman, i Dubrovnik je zaista dobio i svoj nov književni spomenik: onaj u kojemu se znanost i umjetnost, znanje i ljubav ne pitaju o međusobnim granicama.
„Što je to intelektualac? Jer od same znanstvene titule i položaja još je daleko do kulture. Kad govorimo o naobrazbi koja razvija svijest, mislim na onu koja stimulira usporedna znanja i integralne spoznaje…“ Upravo je takvu knjigu napisala Maja Nodari, izazvana zavičajem na spoznaju svijeta.
Željka Čorak
POGOVOR: Kronika Maje Nodari o dubrovačkoj baštini
Pred nama je zamašni svežanj sa 55 tekstova artikuliranih u 10 ulančanih cjelina, u kojima je sumiran višedesetljetni rad kolegice Maje Nodari na analiziranju, interpretiranju i prezentiranju dubrovačke i šire regionalne kulturne baštine. Veći dio tih tekstova nastao je razradom njezinih priloga (dosad gotovo 1600!) u emisiji Baština na Radio Dubrovniku, koji je u mnogo čemu jedinstven projekt Hrvatskoga radija. Emitiranje je, naime, započelo sudbinske 1991. godine i otada se kontinuirano, svake nedjelje, emisija prenosila već više od trideset godina. Teško da se negdje bolje, sugestivnije i cjelovitije objašnjavao srž identiteta nekog grada u nas.
Među glavnim njezinim temama bila je Proslava Sv. Vlaha kroz koju je – tijekom dugih stoljeća svog povijesnog postojanja – mudra gradska uprava postupno oblikovala poruku o sretnom gradu, Gradu koji je prosperitetniji od ikojeg drugog jer se temelji na vrijednostima slobode i mira, reda i zdravlja, napretka i sloge, nad kojima bdije njihov nebeski zaštitnik sveti Vlaho. Maja Nodari je među najzaslužnijima što je Festa sv. Vlaha uvrštena 2009. godine na najreprezentativniju UNESCO-ovu Listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, kao osobito distinktivni prinos lokalne i hrvatske posebnosti u mozaiku univerzalne duhovne baštine. Nebeski zaštitnik sv. Vlaho bio je i ostao stoljećima simbiotski povezan s Gradom, pa autorica opravdano uočava u toj povezanosti reprezentativni refleks duhovne i društvene zbilje koja je taj grad učinila posebnim. Ne čudi stoga što je upravo nekoliko tekstova o „PARCU NAŠEM JEDINOME“ stavila na početak ove kolajne.
Kao konzervatorica tijekom niza godina upoznala je, opisala i interpretirala čitav niz konkretnih spomenika i ambijenata. Sjećam se njezina rada na konzervatorskoj podlozi za urbanistički plan uređenja Gruža, koji je sadržavao mnogo više podataka od uobičajene konzervatorske podloge. Izvrsnim poznavanjem cjelokupne kulturno-povijesne baštine, ali uvijek s jasnim teorijskim pogledima u podlozi svojih stavova, često je u svojim emisijama bila vox clamantis in deserto, osobito kada su pred našim očima nestajale jedinstvene vizure, prekrajali se ambijenti, kada se udaralo u temelje kolektivne memorije. Otud drugu cjelinu u knjizi čini 17 tekstova pod naslovom: „VAPAJ ZA OBRANU HRVATSKOG PROSTORA“.
Osobito su važni i „biografski medaljoni“ posvećeni Lukši Beritiću, Brunu Šišiću, Milanu Prelogu, Patriciji Veramenta, u poglavlju „ČUVARI BAŠTINE“.
Naglašavajući uvijek ono nematerijalno u materijalnome, Maja Nodari je u brojnim svojim emisijama dala izvrstan oris onoga što je specifična dubrovačka forma mentis. Otud se u središtu knjige nalaze tekstovi okupljeni u dva poglavlja pod naslovima „SAKRALNA GEOGRAFIJA“ i „BOŽIĆNI PEJZAŽ“.
Veličanstvenu jednostavnost urbanističke cjeline Dubrovnika i prostora njegove nekadašnje države objašnjavala je prije svega mjerom i skromnošću, te umijećem dobrog življenja. Pokazala je kako o Dubrovniku ne možemo misliti bez njegove arhitekture i prostora, ali da jednako tako ga ne možemo zamisliti bez njegovih stanovnika. Ukazala je iznad svega na golemi poklad nematerijalne baštine koja obilježava duh ovoga grada koliko i njegova arhitektura, njegov prostor. Tekstovi na toj liniji okupljeni su u poglavljima „DUBROVAČKI SPOMENAR“ i „GLAZBENE DELICIJE“.
Piscu ovih redaka osobito su zanimljivi autoričini tekstovi pod lukom poglavlja naslovljenog: „KORČULANSKE TEME“, dakle prilozi koje donose originalne refleksije na kulturno-antropološke teme njezina drugog zavičaja.
Konačno, u desetoj cjelini, pod naslovom „RADIO“, Maja Nodari objašnjava genezu emisija koje je tijekom više od tri desetljeća koncipirala za Hrvatski radio – Radio Dubrovnik.
Quousque tandem… čitave serije autoričinih tekstova o kontekstualnim promjenama koje je prostor današnjeg Dubrovnika doživio je tijekom zadnjih 60-70 godina najbolje se razumije u pasusima o hotelu Libertas „na ušću Gospinog polja“ koji se poput ritornella provlače kroz čitavu knjigu. Taj hotel, kao i Belvedere, istinski je oskvrnuo prostor u kojemu je nikao, dok je – paradoksalno – isti taj povijesni i prirodni prostor htio koristiti kao idealnu vizuru. Danas prostor Gospina polja, stoji – da kažemo parafrazom na komentar uz uništavanje jednog slično važnog prirodnog prostora na splitskom Marjanu – stoji kao Getsemanski vrt, „izboden simbolima našeg vremena, krvavim suzama oplakujući svoje nedužno postojanje“. Frivolnost i neodgovornost novije arhitekture u Dubrovniku najbolje se vidi u oblikovanju nevjerojatno ružnih nebodera u Gružu ili novog trgovačkog malla na Lapadu, a popis bi nažalost mogao ići u nedogled. Jedan od autoričinih heroja, profesor Prelog već je 1977. godine, ne krijući razočaranje, pisao: „Uzduž Jadranske obale kilometrima se narušava zakon koji brani gradnju uz more, uz ceste (…) Od prostornih planova ostvareno je samo korištenje prostora, a sve drugo – zaštita prostora, neke stare aglomeracije ili prirodne vrijednosti – odbačeno je i pregaženo.“
Zaključak Maje Nodari je jednostavan: nužno je da se povijesni gradovi poput Dubrovnika konstantno mijenjaju, pa je u teoriji i praksi posve prihvatljivo graditi Novo. No, problem leži u vokabularu, gramatici i sintaksi novogradnji. Arhitekt koji radi u Dubrovniku treba biti svjestan da zapravo redizajnira već dobro definiran prostor. Taj prostor može i treba biti njihov saveznik, jer jezik arhitekture u Dubrovniku nikada i nije bio petrificiran tijekom stoljeća, unatoč stvaranju estetskog poretka neusporedive homogenosti unutar grada i njegovog teritorija.
Autorica, nadalje, piše o „Janusu dubrovačkog turizma“. Turizam zaista leži u srži pitanja: Što čini identitet specifične dubrovačke baštine? U kakvom je ona danas stanju? Kako je tretiraju novi planovi?
Malo je prizora koji izazivaju veći osjećaj ljudske nelagode od onih koji se svakodnevno ponavljaju na gradskim vratima Dubrovnika, ili osobito na Pilama, gdje u svaki sat susrećemo horde turista, izgubljene i raspršene. Ipak, turizam se doživljava kao nužnost – kao naša sudbina! Možemo mu zaista pripisati nebrojene mane. Uzrokovao je depopulaciju povijesne jezgre; raznovrsne vidove mentalnog zagađenja zajednice koja svojim „džepnim formatom“ ne može parirati snažnim svakodnevnim udarima tisuća posjetitelja i zahtjevima da im se u totalu i u detaljima svog prostora i svakodnevnog života podredi i podčini; normalni svakodnevni život Grada potisnut je na periferiju, etc. etc. Ne postoji, kao ni drugdje u nas, kritički verificirani podatak koji bi pokazao koliko dobra, a koliko štete je turizam proizveo u samom Dubrovniku. Pa ipak, danas smo svi turisti! Dok nas nerviraju oni koji dolaze ovamo, sami smo neprestance na putu! Uz to, ne zaboravimo, tek je turizam potakao i znanstvene i pragmatične interpretacije povijesne baštine; na dnevni red stavio cijeli okvir „nematerijalne baštine“, koja govori o srži kulturnog identiteta; nagnao nas na potrebu da bolje shvatimo distinktivne crte vlastitoga kulturnog identiteta. U krajnjoj liniji, pasatistima se može uputiti jednostavno pitanje: u kojem bi se to prijašnjem vremenu običan čovjek stvarno bolje osjećao?
Ipak, izgleda da smo danas zaista na prijelomnoj točki. Dok ovo pišem, sigurno se na pedeset strana u svijetu drže simpoziji, konferencije i mitinzi, pišu tekstovi na istu temu: kako stati na kraj pretjeranom turizmu? (= previše posjetitelja na jednom mjestu u isto vrijeme). Izazovi mogu biti samo veći, kao i brojke. Turizam je tu da bi ostao! I da se svakoga dana povećava.
Možda glavni nedostatak današnjeg dubrovačkog turizma leži u činjenici što se ne vide putovi kojima bi mogla krenuti kreativnija turistička ponuda, koja bi obazrivije tretirala odnos domicilnog stanovništva i njihovih gostiju, dala oris realnog razvoja novoga „održivoga turizma“ koji bi trebao biti usmjeren prvenstveno na dobrostojeće, dobro educirane osviještene klijente koji shvaćaju važnost održivosti lokalne kulturne zajednice i okoliša. U svakom slučaju – latentna je poruka niza tekstova u ovoj knjizi – svi bismo trebali biti svjesni da se u drugim privrednim granama kapital može eventualno izgubiti i unatoč tome ponovno ponovo zaraditi, ali kad se u turizmu jednom izgubi temeljna supstancija (priroda i zemlja, kulturna baština i okvir njezina postojanja u konkretnoj zajednici), ona se više ne može nadoknaditi.
Budimo na čistu: riječ „globalizacija“ samo je jedna od poštapalica kojom se sugerira da smo bespomoćni pred neumitnošću sadašnjih trendova, odnosno da ne možemo umaći zajedničkoj budućnosti. Ali, nije „globalizacija“ kriva što je 1987. godine Belvedere nasjeo na hrbat brijega, da bi uništio skladan odnos urbane kompozicije tisućljetnog grada i njegova krajobraznog okvira, i mjerilo u kojemu je modul zadao samostan sv. Jakova od Višnjice. Nije „globalizacija“ kriva za nepojmljivu gradnju marine u Gružu. Uostalom, koliko jahti stane u Jadran? Koliko još aviona, da se nađemo pred danom kad će postati neprivlačan turistima? Srđ nad Gradom je preživio. Zamisao je bila navući englesku travicu na mitski prostor Dubrovnika, na najhrapaviji mogući pejsaž. Malo je važno što je golf tu crtao već vajni „Južni Jadran“ – soc-realistički, kamuflirano-kapitalistički megalomanski projekt iz 1970-ih. Trebalo je samo pitati: što će od svega toga imati preostalih 800 stanovnika unutar povijesne jezgre? Nudile su nam se na svijetu nikad viđene kuće slavne Zahe Hadid, poviše Dubrovnika kojemu je definiciju dao već Toskanac De Diversis kada je napisao da Grad ima izgled kuće, a svaka kuća da je kao Grad. Argumentacija planera podsjećala me na profesora seizmologije koji nas je nakon nesreće nuklearke Fukushime u Dnevniku HRT-a tješio kako Zagreb istinabog može biti pogođen sa 6,3 stupnja po Richteru, no da je, srećom, NE Krško projektirana da izdrži 6,5!
Objašnjavajući upečatljivu prostornu harmoniju i socio-funkcionalni integritet dubrovačke povijesne gradogradnje, unatoč afektivnom odnosu prema svom Gradu, Maja Nodari nije nikad zapala u nekritički kampanilistički zanos. Svoju kroniku o dubrovačkoj baštini i transformacijama koju je prošla tijekom zadnjih pola stoljeća pisala s toliko inteligentnih razmatranja i preporuka o čuvanju zavičajnih lozinki ovog jedinstvenog Grada, a opet sa sviješću o neumitnosti svakodnevnih metamorfoza koje ga nužno mijenjaju. Pisala je i govorila o Dubrovniku manje kao o lijepoj građevinskoj ljusci, više o prostoru u kojemu je „arhivirana“ mirijada ljudskih odluka i svakodnevnog djelovanja generacija i generacija. Pisala je i govorila o prostoru u kojemu je prividno efemerna svakodnevica oblikovala mentalitet ovog grada – kroz tisuće naoko neznatnih odluka i događaja.
Na kraju, sadržajem i metodom, jednako kao i krasnim jasnim stilom izlaganja, ova će knjiga, uvjeren sam, zaslužiti pozornost svih onih koju u dubrovačkoj kulturno-povijesnoj baštini s pravom vide poseban fenomen, upravo – arhetip sredozemne civilizacije. Tek u formi ove knjige postat će jasno u kolikoj mjeri je Maja Nodari, kao povjesničarka umjetnosti, konzervatorica, radijska urednica i svedjelatna članica Društva prijatelja dubrovačke starine radila i učinila na promicanju sveukupne dubrovačke kulturne povijesti.
Joško Belemarić
