Nužno je i logično dotrajale hotelske zgrade renovirati, obnoviti, podanašnjiti! I tu dolazi do problema, jer vlasnici se uopće ne obaziru na zatečene krajobrazne slike prostora, njih naprijed „gura“ samo profit. Za takve se investicije biraju „gole ledine“, a ne bremenitošću povijesti natopljeni prostor. Građevine se ne promeću u neboderske gradnje na plažama, a stari hoteli ne služe skladišnom prostoru. O zelenilu me strah i slovo napisati, jer ono cijenu „investicije“ plati bezglasno, posječeno i zgaženo.
Napisala: Maja Nodari, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica
Nadolazeća planirana devastacija Lapadske uvale
Sezona je bila iznenađujuće dobra, vrućine izuzetno dugotrajne i iscrpljujuće, valjalo se „staviti“ i zaraditi, a prve obilnije kiše krajem kolovoza ohladile su i zemlju, prirodu i glave? pa se mora razmisliti što se to ima događati u Uvali, gdje se uskoro očekuju bageri, kako je uostalom javnost obavijestila redakcija ovoga portala krajem srpnja 2021. godine.
Vijesti nisu obećavajuće, štoviše alarmantne su i serviraju se narodu nakon što je već sve odlučeno, gotovo učinjeno.
Novi vlasnici hotelske grupacije u čijem su sastavu i hotel „Adriatic“ i „Vis“ nakon Covid stanke pripremaju se za tzv. rekonstrukciju navedenih hotela, štoviše snažni investicijski zamah potkrijepljen je dokumentima koji će zakonski omogućiti novu izgradnju u skoroj budućnosti. Uvala Lapad postat će i sa svoje dosada skladne i uravnotežene istočne strane turističko gradilište, gdje će primjerice na mjestu restorana hotela „Adriatic“ i „Vis“ niknuti novi luksuzni hoteli visine do 22 metra (umjesto sadašnjih cca 8 metara), dakako s pet zvjezdica. To će se zbivati ispod Masarykova puta, a ponad te prometnice narast će oba rečena hotela do maksimalno dozvoljene visine, jer kad se već „ziđati mora“, onda mora biti i maksimalno iskorišteno! Istini za volju, politika se bavila ovim „rekonstrukcijama“ i u vrijeme predizborne kampanje, ne zbog osjećaja zaštite krajobraza i respekta prethodnika, već kontriranja i prozivanja radi – bilo je priča o pogodovanju investitorima, no gradska je vlast izuzeće iz tada novih izmjena i dopuna GUP-a pravdala nemogućnošću izmjena uvjeta po kojima je grupacija hotela prodana, što je podrazumijevalo i uvjete dozvoljene GUP-om iz 2014. godine. Već smo se, na žalost, navikli na činjenicu da je krajolik potrošna roba, pa tako uvijek nešto mora stradati. A to je očito Uvala!
S pogledom na „ranjeno brdo“
Kako je mjesto zbivanja skorih promjena „slike mjesta“ dubrovačka Uvala Lapada, ili Sumratinska vala ili samo Uvala, čiji je zapadni dio njezinog lijepog i dubokog zaljeva sustavno, ali od 2018. godine konačno i bespovratno unakažen krčenjem, sasijecanjem vegetacijskog pokrova, stepenastim rezanjem i ranjavanjem brda, gradnjom betonskih „kadavera“ – o čemu sam ne tako davno pisala i komentirala, svemu unatoč i već „pogubljenoj“ nadi, zapanjuje i boli činjenica da će se tzv. „modernizacija“ (čitaj devastacija) nastaviti i na suprotnom, istočnom dijelu Uvale. Kako bi se iz luksuznih hotela s pet zvjezdica moglo uživati s pogledom na suprotnu obalu Uvale na dominantno „ranjeno brdo“!
Preskočit ću drevne slojeve povijesti Uvale, kada je bila slikovita, pitoma i opjevana, jer ne znam kome bi danas ta povijest mogla poslužiti, a služi uvijek onome tko zna misliti i osjećati prostor integralno, a ne parcijalno! Neću se osvrtati na negdašnji lapadski arkadijski ambijent, jer ga više gotovo i nema ili je ostao u naznakama – ali i ta memorijska i prostorna matrica trebala bi obvezivati pozivajući na krajnju obazrivost i uvažavanje onoga što je još preostalo, a što nazivamo prirodnom i kulturnom baštinom, u dubrovačkom kontekstu i kulturnim krajolikom. Po tome se prepoznajemo, po tome nas prepoznaju i to naši gosti hoće i vole!
A kad smo kod gostiju i turizma, turistička industrija predmnijeva i modernizaciju i držanje koraka s vremenom, moram reći kako je s modernizacijom tijekom čitavog 20. stoljeća Dubrovnik uglavnom loše prošao, od užasnih devastacija u Rijeci dubrovačkoj, pa i u širenju oko Grada. Koliko god je turistička arhitektura bila uglavnom dobra, toliko je gotovo sve ostalo bilo loše. To je proces koji traje dugo, no nismo naučili ništa. I danas svjedočimo grabežu za prostorom, otimaju se veliki komadi prirodne topografije da bi se u njih smjestile očajno ružne i prevelike kuće, dodaju se nove etaže na stare zgrade, uništava se mjera, proporcija i sklad.
Primjeri dobre prakse u Uvali
Spominjat ću ukratko u ovoj prigodi pozitivne primjere izgradnje na sjeveroistočnoj strani Lapadske uvale, gdje je hotelska izgradnja slijedila prostornu i krajobraznu specifičnost, a Uvala je po svojim prirodnim odlikama i atraktivnosti postala i ostala vrlo privlačna investitorima i graditeljima vila za odmor i prije snažne turistifikacije, gdje su slavna i velika imena umjetnosti arhitekture između dva Svjetska rata, ostavila antologijski pečat primjeren važnosti i snazi Dubrovnika.
U vremenskom rasponu unutar osamdesetak godina neki primjeri hotelske izgradnje, vraćam se iznova na istočnu obalu Uvale, nastojali su i uspjevali čitati ne samo prostorni, već i vremenski kontinuitet, u punom poštovanju krajobraza kao dragocjene baštine.
Povijest današnje grupacije od pet hotela poznate pod imenom Hoteli Maestral, seže u 1935. godinu kada je na jednom od najljepših kutaka Lapada izgrađen hotel Praha. Slijedi izgradnja hotela Komodor (1939.) u neposrednoj blizini i njihovo spajanje u jedinstveni kapacitet 1950. godine.
Na potezu Masarykova puta, također u međuraću, uvaženi je hrvatski arhitekt, akademik Drago Galić projektirao hotel “Splendid” (1936.), vrlo uspjeli i do danas očuvani kompleks, pun kreativnosti i poštovanja zatečenog konteksta, Galićevo je djelo emancipacija hrvatske moderne u dubrovačkoj sredini. Socijalistička, naknadna izgradnja Splendida blizanca nije suviše naškodila Galićevu hotelu, slijedila je zacrtani concept krajobraza kao nositelja svih prostornih vrijednosti! Taj su trend slijedile i Galićeva Vila Miami, a nužno je spomenuti u tom nizu Vilu Erika (1938.) istaknutog dubrovačkog arhitekta Joza Dražića.
Hotelska će se izgradnja na ovoj obali Uvale nastaviti i nakon Drugog svjetskog rata u suglasju s vremenom i prostorom, no ispod estetske razine i arhitektonsko – oblikovnih dosega prethodnog graditeljskog, međuratnog razdoblja. Grade se hotel Vis (1956.), hotel Adriatic (1962.), te na samom završetku Uvale s pogledom na Grebene hotel Dubrovnik Palace (1972.), ostvarenje u kojem je promišljanje i oblikovanje turističkih zdanja odlikovala ne samo sustavnost, već razumijevanje krajobraznog konteksta u duhu vremena.
U uzmorskom su se dijelu lapadskog lanca hotela tijekom vremena nužno i razumljivo događale promjene i adaptacije, obnove i rekonstrukcije, modernizacije hotela po važećim standardima. Tako pamtimo 2003. godine gradnju hotela “Uvala” (rekonstrukcija trećeg paviljona hotela “Adriatic”), uvaženog autora, akademika Dinka Kovačića, vrlo uspjelo i nenametljivo rješenje u zadanom kontekstu. Svemu unatoč, istočna je strana Lapadske uvale ipak do sada očuvala svoj krajobrazni kontekst, te se i dalje u prostoru očituje kao uzmorska zona hotelske izgradnje, nadvišena i porubljena dominantnim volumenima zelenila Male i Velike Petke.
Neka se zna da znamo
Uskoro slijede nove „rekonstrukcije“, u paketu! One zacijelo neće slijediti mirnu, estetsku i po krajolik nenametljivu misao barda Dinka Kovačića, one će se vinuti u neboderske visine i ne samo uznemiriti prostorni red, već devastirati prirodne odnose, vizure, zagušiti prostor, ojaditi stanovništvo, dovesti u pitanje javni interes! Bilo bi dobro znati tko će projektirati nove hotele, virtualno vidjeti buduće zamisli, ne iznova olako udarati na identitetske vrijednosti. Dogodit će se proboj prostorne sintakse! Ona ovisi o skladnom odnosu spram prirodnih datosti i nasljeđenih arhitektonskih pravila, u rasponu od ispravnog korištenja parcele do hortikulturnog uređenja parcele! Najčešće pogreške arhitekture koja se ne obazire na povijesni, urbani ili ruralni ambijent su neprilagođenost oblika, mjerila i proporcije.
Nužno je i logično dotrajale hotelske zgrade renovirati, obnoviti, podanašnjiti! I tu dolazi do problema, jer vlasnici se uopće ne obaziru na zatečene krajobrazne slike prostora, njih naprijed „gura“ samo profit. Za takve se investicije biraju „gole ledine“, a ne bremenitošću povijesti natopljeni prostor. Građevine se ne promeću u neboderske gradnje na plažama, a stari hoteli ne služe skladišnom prostoru. O zelenilu me strah i slovo napisati, jer ono cijenu „investicije“ plati bezglasno, posječeno i zgaženo. Još uvijek postojećem sloju građanstva kojemu je stalo do svog životnog prostora riječi su presušile, lica namrštila, jer ionako nade nema.
Stoga je i ovaj napis podsjetnik na nepovratno izgubljeno. Da se ne bi šutjelo i prešutno prihvaćalo nebulozne promjene i opasne, parcijalne pretvorbe pejzažnih slika lapadske Uvale. Podsjetnik je ovo na graditeljsku baštinu koja je trebala biti sadnica suvremenosti, u smislu neophodne povijesne relacije. Mislim na onu povijest koja je kriterij ljudskosti. Na osnovi iskušenja povijesti, odnosno generičkog procesa jednog prostora – gradi se pravi odnos prema ambijentu, postiže se autentičan i kreativan odnos prema prostoru, a tada se u dosluhu s kontinuitetom toga prostora može suvremeno misliti i graditi.
Modernizacija da! Uništenje slike mjesta ne!
P.S.
I još nešto. Kako stvari teku i očekuju se – Uvala će i dalje biti „ na odstrelu“. Voljela bih sresti arhitekta koji će se usuditi dokrajčiti kompleks hotela „Splendid“, Galićevo remek djelo! Korona će proći, uništavatelji preživjeti. O Babinu kuku već smo dobili putokaze razgradnje jednog odavno dobro osmišljenog projekta, a sudbina Uvale je upitna. Oni koji odlučuju moraju biti svjesni da se zlu nisu dovoljno suprotstavili. Jesu li se ikada upitali koliko košta nada?
