Lukša Malohodžić, mladi Dubrovčanin koji je 2016. godine u teškoj prometnoj nesreći na skretanju za Gradac ostao bez noge, smogao je snage i na večeras održanoj tribini Udruge Sigurnost u prometu s okupljenima podijelio je svoje iskustvo. Kazao je kako se sjeća gotovo cijele prometne nesreće te da su mu tek četvrtog dana u bolnici rekli da je ostao bez noge, a da je fantomska bol koja je nakon toga nastupila jedna od najgorih stvari koju je u životu iskusio.
Tribina Udruge Sigurnost u prometu održana je u Kinu Jadran, a na njoj su uz Lukšu Malohodžića, sudjelovali Paško Tomaš, direktor Dubrovačke televizija, liječnik Vicko Mihaljević iz Gradskog Crvenog križa Dubrovnik, te prometni stručnjak Željko Marušić s Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
“Nisam siguran koliko mediji samostalno mogu utjecati na smanjenje broja prometnih nesreća. Dubrovačka televizija, kao lokalni servis koja se velikom mjerom sama financira, ne može si priuštiti imati specijaliziranu emisiju koja se bavi prometnim nesrećama, po uzoru na emisiju koju ima jedna nacionalna televizija, za koju smatram da je izrazito korisna, i teže nam je doći do relevantnih stručnjaka koji bi komentirali prometne nesreće” kazao je Tomaš.
Liječnik Vicko Mihaljević iz Gradskog Crvenog križa Dubrovnik održao je kratko predavanje o vrsti ozljeda koje nastaju u prometnim nesrećama, te je pojasnio što napraviti i kako pružiti pomoć stradalima u prometnim nesrećama.
“Prometne nesreće su prvi uzrok smrti među osobama mlađima od 24 godine u svijetu. Mi smo u pandemiji prometnih nesreća. Njihov broj u Hrvatskoj je u padu, ali imamo i sve manji broj stanovnika. Kod sudara dvaju vozila događaju se zapravo tri sudara – sudar samih vozila, sudar tijela i unutrašnjosti vozila i sudar organa unutar tijela. Ozljede se klasificiraju kao lakše, teže i nažalost imamo smrtni ishod. Laicima nije jednostavno pružiti prvu pomoć, a po zakonu su je dužni pružiti. Kod pružanja pomoći vrijedi pravilo da napravimo sve ono što moramo, a sve ostalo prepustimo Hitnoj pomoći. Ako osoba nije pri svijesti, ako krvari, ako se guši i ako ne diše moramo joj pružiti pomoć, kako bi joj omogućili da ostane na životu do dolaska Hitne pomoći. Ozljede kralježnice možemo očekivati pri svakoj prometnoj nesreći, a pogotovo kad se radi o vozačima motocikala. Ako nije potrebno nemojte dirati unesrećenog, jer može doći do još gorih ozljeda. Ako motociklist leži na cesti, zaustavite promet i pozovite pomoć. Ako je pri svijesti i ne krvari, nemojte ga dirati” kazao je Mihaljević.
O najčešćim uzrocima prometnih nesreća govorio je dr. Željko Marušić s Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a osvrnuo se na i problem obijesne vožnje, koja je učestala pojava na hrvatskim prometnicama.
“Treba ukazati da je loše da automobil služi kao sredstvo za dokazivanje. Osobe koje pretvaraju ceste u trkališta nisu heroji, oni su zapravo negativci. Tako voze jer vozači znaju da najvjerojatnije neće biti kažnjeni, a obijesna vožnja je kazneno djelo za koje se može dobiti i do pet godina zatvora. Najčešći uzroci prometnih nesreća su brzina, alkohol, korištenje mobitela, a umor je po meni čak i veći problem od alkohola. Kratkotrajni odmor u toj situaciji nije rješenje, nakon njega nastupa još veća kriza, jedino je rješenje stati i odspavati. Kako bi se smanjio broj prometnih nesreća treba uvesti sustav nadzora putem kamera. Vozila se trebaju koristiti samo kad vam trebaju, ne priznajem vožnju iz užitka jer vam se i tad može dogoditi prometna nesreća” kazao je Marušić.
Najdirljiviji, a ujedno i najupečatljiviji dio večerašnje tribine bilo je izlaganje Lukše Malohodžića, mladića koji je 2016. godine u teškoj prometnoj nesreći ostao bez stopala.
Nesreća se dogodila na skretanju za Gradac, ispred bivšeg kafića Art, a Malohodžić se na svom motociklu, KTM-u od 390 kubika kretao od Pila prema Boninovu.
“Išao sam iznimno brzo, koliko je taj motor mogao ići. U krivini, gdje je šaht, došlo mi je auto iz suprotnog smjera. Tad se radila Zagrebačka, pa su se automobili mogli kretati niz Boninovo. Nisam mogao kontrolirati motor i udario sam u desnu stranu tog automobila” kazao je uvodno Malohodžić.
“Između Golfa i mog motora ostalo je moje desno stopalo. u 21. smo stoljeću i medicina je napredovala pa moja proteza ne izgleda tako robusno i grozno. Od udarca samo odletio, puknula mi je bedrena kost i jedan od kralješaka u leđima. Moje je prokletstvo što se sjećam 95 posto nesreće. Čim sam sletio otvorio sam oči, ali se nisam mogao pomaknuti. Desna ruka mi je cijela prekrivena ožiljcima, prošla je kroz vjetrobran. Bila je puna stakla i prekrivena krvlju” nastavio je svoju potresnu priču mladić te dodao kako su mu ljudi iz obližnjeg kafića odmah priskočili u pomoć.
“Podvezali su mi nogu jer sam krvario. Toga nisam bio svjestan. Pokušao sam se pomaknuti, ali nisam mogao zbog oštećenja u leđima. Prvi put u životu sam bio presretan zbog zvuka Hitne pomoći. Nisam osjetio bol amputacije, no boljelo me puknuće bedrene kosti kao i leđa. Hitna pomoć je stigla jako brzo, ali meni je prošla cijela vječnost. Čuo sam je negdje na Kunejima. Kad je konačno stigla, dali su mi odmah nešto protiv bolova i osjetio sam iznimno olakšanje. Sjećam se i vožnje do bolnice koja nije bila nimalo ugodna” prisjetio se Malohodžić.
Ispričao je kako je po dolasku u dubrovačku bolnicu završio na operaciji, a potom je proveo tri dana u jedinici za intenzivno liječenje.
“Prekoputa mene je bio čovjek spojen na respirator, kao i žena koja je imala rak na mozgu pa je imala stalne napadaje, a dva kreveta od mene je bio pacijent s psihijatrije koji je vrištao po cijele noći. Uz velike doze lijekova, tako su izgledala moj prva tri dana u bolnici. Medicinske sestre su me kupale u krevetu, a vrhunac dana mi je bio morfij. Ta tri dana nisam znao da sam ostao bez stopala. Tek kad su me četvrti dan prebacili na traumatologiju i pozvali psihijatra odnosno psihologa, rekli su mi da sam ostao bez noge. Kad su mi pokazali, započela je borba s fantomskom boli. Boli od lomova se ne mogu usporediti s tim osjećajem, to je nešto najgore što sam u životu osjetio. Ta bol je trajala punih petnaest dana, a nisam ništa mogao napraviti. Pio sam i Normabele, pokidao majicu, rasparao kušin, živci su mi bili na milijun. Gledam nogu koja mi je zamotana i ne mogu ništa” ispričao je Dubrovčanin.
Nakon bolničkog liječenja uslijedile su toplice gdje mu se dogodila nekroza tkiva amputirane noge.
“Uzrok toga bile su dvije bakterije i ne baš dobro sanirana rana. Ponovno sam otišao u bolnicu, ovaj put u sv. Duh u Zagrebu. Od četvero ljudi, ja sam bio najmlađi u sobi, ostale kolege imale su 60 i više godina. Zbog bakterija sam dvadeset dana svakih šest sati primao antibiotik, ali sam su mi na kraju to nekrotično tkivo morali amputirati. Izgubio sam još tri centimetra noge. Prije operacije pitali su me bi li radije epiduralnu anesteziju ili bi radije da me skroz uspavaju. Nisam htio čuti zvuk kidanja kosti i odlučio sam se za potpunu anesteziju. Probudio sam se u velikim bolovima, na kraju bi mi bilo bolje da sam primio epiduralnu” kazao je.
Po završetku još jednog bolničkog liječenja, Malohodžić se ponovno zaputio u Varaždinske toplice, ovaj put na pet tjedana.
“Tamo su sa mnom bile mlade cure koje su doživjele moždani udar, druge osobe koje su stradale u prometnim nesrećama, a koje su ostale u vegetativnom stanju. Bilo mi je grozno njih gledati, ali sam shvatio da meni zapravo nije ništa. Prva tri tjedna dobio sam privremenu protezu, čekali samo da se batrljak koji mi je ostao kompresira. Zadnja dva tjedna dobio sam trajnu protezu, koje je bila ogromna, s njom nisam mogao nositi uske gaće, poput ovih što nosim danas. Svakih tjedan dana mi se promjer noge smanjivao, pa bi mi onda plastika pukla, jer se radilo o plastici koja je puno jeftinija od ove koju danas imam. Moja današnja proteza je napravljena od karbona i dugotrajnija je” kazao je Malohodžić.
“I danas vozim motor, ali današnji motor nije toliko brz. Kako je doktor Mihaljević rekao, mi smo danas u pandemiji prometnih nesreća, stoga pozivam sve da se ponašaju i voze odgovorno. Kad prešaltate u nižu sjetite se svojih doma. Čuvajte se” poručio je za kraj Malohodžić.
