LIJEPA PRIČA: Strmičani iz Dubrovnika odlučili su obnoviti svoje razrušeno selo na granici

Jeste li ikada čuli za Strmicu? To je malo selo u okolici Dubrovnika čija povijest seže daleko u povijest, a nalazi se na samoj granici današnje Hrvatske i BiH. Danas je Strmica napuštena i razrušena, ali ne i zaboravljena. Potomci njezinih stanovnika, većinom žive u Dubrovniku i odlučili su spasiti svoje selo. Donosimo Vam priču o Strmici ispričanu riječima onih koji je u srcu i uspomeni drže desetljećima, a sad su odlučni napraviti i puno više, kako bi selo njihovih predaka zaživjelo nekim novim životom.

Prvi put se kao samostalno naselje u pisanim dokumentima spominje 1639., kad je zabilježeno da su u njoj živjele četiri obitelji Pavlovići, Raiči, Raguži i Nikolići.

Naš sugrađanin Đuro Raič od djetinjstva je svaki vikend i praznike provodio u kući svoje bake i djeda. U Strmici je obnovio stari komin u koji često dolazi, ali i ugošćuje svoje susjede koji dolaze posjetiti selo.

-Vuklo me, kao dijete sam tamo svaki vikend i Srtmica mi je ostala u srcu. Išli smo gore, pomalo čistili i doveli taj komin u stanje da se u njemu može boraviti. Malo po malo odlučili smo krenuti u izgradnju puta, kojeg smo doveli do sela. A sad smo se okupili i odlučili spasiti selo od propadanja. Taj mir, priroda i tišina ne mogu se naći nigdje drugo, kaže Đuro, koji ponosno nosi ime svoga djeda , koji je u Strmici, ali i u selima Dubrovačkog primorja bio poznat kao vrsni meštar stolar i inovator.

Nekad je pripadala Dubrovačkoj Republici, a onda je Republika Strmicu s Osmanlijama zamijenila za Trnovicu i od 17. stoljeća ovo malo selo, smješteno podno brda Tmor između Čepikuća i Trebimlja postaje središte, nekad glasovitih, hajduka Baja -Limova.

Niko Limov rođen je u Strmici, danas živi u Trebinji, sjeća se kako je u njegovom djetinjstvu 60-ih godina prošlog stoljeća u selu bilo puno čeljadi i života. Ljudi su se bavili stočarstvom i pčelarstvom te trgovinom.

No povijest ovog pograničnog sela seže još u bakreno doba iz kojeg i danas ponosno odolijevaju „gomile“ podizane na grobovima plemenskih vođa. U pećini Njunjevac, nedaleko od sela izvire hladna voda, a narodna predaja u nju je smjestila utočište vila i vilenjaka.

I zašto sad pišemo o tom „zaboravljenom“ selu? Pa Strmica je stoljećima odolijevala i ratovima i svim drugim pogubama, koje su je kao granično mjesto pohodile, pa tako i nakon Domovinskog rata u njoj žive tri obitelji Rajiča i Bora. No jednoj prirodnoj sili nije odoljela. 1996. stonski je potres potpuno uništio ovo selo i njegove posljednje stanovnike natjerao na preseljenje. Otada Strmica stoji razrušena, ali ne i zaboravljena. Oni koji su u njoj provodili djetinjstvo u kućama svojih baka i djedova i dalje se sjećaju, a dok je se netko sjeća, Strmica živi.

Vrijeme je konačno došlo da se Strmičani, od kojih većina živi u Dubrovniku, okupe i naprave nešto za svoje selo. Ove godine osnovali su Zavičajni klub i krenuli u akciju. Odlučili su ostvariti san svojih predaka i do Strmice dovesti kolni put u nadi da će cesta donijeti i druge mogućnosti, kao što je lakša obnova kuća te možda jednom i neke turiste, koji bi znali uživati u netaknutoj prirodi i seoskom načinu života.

U Strmicu se dolazi preko puta Čepikuće – Trebinja, a onda se s Trebinje vraća u Strmicu. Stanka Limov objašnjava kako se u Strmicu može doći autom samo preko Trebinje, a pješke i ispod Trnove i preko Čepikuća, ali su te pješačke staze sad zarasle.

-Ime je Stmica dobila za vrijeme Republike, kad je bila idealno mjesto za preći granicu, a i sam naziv dolazi od tog položaja, jer se do nje dolazilo strminom. Dođete na  vrh brda Tmor i selo ne vidite, jer je u udubini, a lako se pješke dođe do Primorja. Od svoje 16. godine idem redovito na groblje babi i djedu. Prije sam išla pješke kozjim putem tri kilometra. Krajem osamdesetih naši su očevi probili put da se autom može doći, ne baš do sela, ali blizu. Rat je sve zaustavio, a put je četnike doveo u selo. I tako je to poludovršeno ostalo do sada. Ove godine smo počeli s proširivanjem puta i sad auto može doći u selo. Put nije asfaltiran, mi prikupljamo sredstva da nam kiša taj put ne odnese, a da nam omogući da počnemo pomalo s obnovom kuća, objašnjava Stanka.

Strmičani su započeli s izgradnjom ceste, ali sami ne mogu puno. Obitelji Raič, Raguž, Limov, Boro, Bajo, Pupo, Jarak i brojne druge uz pomoć Općine Ravno, krenule su na dugačak put, odlučne da svoje staro selo obnove. No trebat će im pomoć, a oni je traže od svih koji su voljni dati ruke kako bi jedno selo zaživjelo.

-Želimo spasiti ono što je ostalo od našeg sela, dio sredstava za financiranje puta još moramo osigurati.  Obratili smo se pojedincima, firmama da nam pomognu, a ovim putem obraćamo se svima, koji ovo čitaju, složni su naši sugovornici.

Pozivamo sve koji imaju veze sa Strmicom, a mnoge su dubrovačke i primorske obitelji nekada baš iz ovog sela krenule dalje, ali i sve one koji bi htjeli doprinijeti zajednici i ovoj lijepoj ideju da im pomognu u zatvaranju financiranja ceste.

Žiro račun Zavičajnog kluba Strmica HR1924840081135286164

Za sve informacije možete se obratiti na zkstrmica1639@gmail.com