Ivo Brešković po zvanju je pravnik, a po zanimanju je bio dugogodišnji tajnik Dubrovačkog simfonijskog orkestra, koji jena današnji dan prije 100 godina održao prvi koncert.Tim povodom Orkestar večeras koncertom u Dvoru slavi, a mi smo s gosparom Ivom, koji sad ima 87 godina, prošetali kroz zanimljivu povijest „dragulja u kruni Dubrovnika“, kako ga on zove i doživljava.
Prepričao nam je svoje susrete sa svjetski poznatim glazbenicima od dirigenta Zubina Mehte, pijaniste Iva Pogorelića do čelista Mstislava Rostropoviča, koji su svirali s Orkestrom, ali i brojne anegdote, koje se i danas spominju.
Orkestar je u Dubrovniku osnovan 1925. pod nazivom Dubrovačka filharmonije, premda po broju glazbenika on to nikada nije bio, kaže nam gospar Brešković na početku izdvajajući jedan bitan događaj iz 1946. koji je u tadašnjoj državi Gradskom orkestru osigurao opstojnost.
Gospar Tulko Katić, inače pravnik koji je u Orkestru svirao violu i bio je jedan od osnivača, preko nekih svojih veza uspio je 1946. razgovarati s Josipom Brozom Titom prilikom njegovog posjeta Općini Dubrovnik. Tada je vladala jedna ideja da sve treba industrijalizirati, to je bilo općeprihvaćeno mišljenje. Nije drugačije bilo ni u Dubrovniku. Katić je na tom sastanku lobirao za Orkestar, a svi ovi drugi „funkcioneri“ govorili su o tvornicama, radnicima. Za orkestar nije bilo para. I onda je Tito njima rekao kako se na Stradunu neće praviti tvornice, da će se Dubrovnik će se baviti turizmom i da mu treba orkestar. Oni su mu govorili pa nema se… a on je navodno izvadio iz džepa novac i rekao da za orkestar nema problema. To mi je Katić ispričao i ja sam to uvijek koristio, kad bi negdje zapelo. I vjerujte sve bi se rješavalo jer je Tito to tako jednom rekao. Samo ću dodati da nisam bio pristaša ondašnjeg režima, ni ljubitelj Tita. Oca su mi ubili na Daksi, ali istina se mora reći.
Gospar Ivo i sam se bavio glazbom, svirao je trubu, a to zato što je živio i odrastao u kući do tadašnje Muzičke škole, pa ga je majka skupa s bratom Markom Breškovićem (o.p. Dubrovački trubaduri) i sestrom Lukrecijom Brešković (o.p. glumica i pjevačica) upisala odmalena u Muzičku, kako bi što manje bio na ulici. Uz to što je od 1946. do 1991. radio kao tajnik i pravnik u orkestru, sa svojim je Jazz bendom svirao po dubrovačkim noćnim klubovima, gdje je upoznao i svoju suprugu Engleskinju Pauline, s kojom i danas živi u Župi dubrovačkoj, gdje smo ga posjetili.
Zubin Mehta tada umjetnički direktor Izraelske filharmonije došao je na odmor u Dubrovnik. Novine su pisale o tome pa smo svi znali, ali ne i podvornik u zgradi Orkestra u Kovačkoj. I tako se ja vraćam s marende i kaže mi on: Ivo gore te čeka neki ciganin. Kad ja gore, a ono Zubin Mehta. On je vidio naš plakat i htio je dirigirati koncertom. Tad je glavni dirigent bio Antun Nanut, pametan čovjek i najbolji lokalni dirigent. On mi je odmah rekao da ga dovedem. Orkestar je tad vježbao u tvrđavi sv. Stjepana. To je bila rupetina puna vlage bez zahoda. Obraz mi je pao na zemlju kad sam Mehtu, koji dirigira u najboljim svjetskim dvoranama, tamo doveo. A on je vrlo skromno Nanutu prepustio prvi dio koncerta, a sam je dirigirao simfoniju. To je bio prvi i mislim posljednji put u povijesti da smo na jednom koncertu imali dva dirigenta.
Ispričao nam je gospar Ivo i kako je došlo do toga da dubrovački tada Festivalski orkestar u dva navrata 1974. te 1979. pođe na veliku turneju po Sjevernoj Americi gdje su odsvirali ukupno 95 koncerata.
Koncertna direkcija Zagreb tada je radila vrlo ozbiljan posao, forsirali su da naš jedan orkestar, hrvatski, ide na tu turneju. Savjetovali su nam da vodimo nekoliko naših domaćih solista pa smo, među ostalim vodili jednog malog pijanista, koji se stalno vrtio oko orkestra. To je bio Ivo Pogorelić, koji je nakon te prve turneje postao svjetska zvijezda. Obje turneje trajale su oko 2 i pol mjeseca, na prvoj se sviralo 45, na drugoj 50 koncerata u raznim gradovima u Kanadi i SAD-u. To je bila velika stvar za orkestar. Iako sam to sve organizirao, nisam išao s njima jer sam morao svirati po barovima da bih mogao preživjeti, plaće su tad bile male. A o Ivu Pogoreliću ću reći da je on veliki umjetnik, ali i čovjek velikog srca, koji je puno napravio za Dubrovnik, iako su mnogi to zaboravili.
Iako nije bio u Americi, gospar Ivo je orkestar pratio na europskim turnejama od Rumunjske, Švicarske, Belgije, Njemačke…, a posebno mu je u sjećanju ostalo kako je došlo do nizozemske turneje.
Zazvonio mi je telefon. Zvali su me iz Sekretatrijata za unutrašnje poslove, a to nikad nije dobro. Kažu mi da će doći jedna važna osoba i da je primimo i ugostimo. Bio je to šef tadašnje holandske obavještajne službe, a ujedno i voditelj nekog njihovog zbora. On je htio da njegov zbor nastupi u Gradu s našim orkestrom. Zauzvrat nam je on organizirao turneju u Holandiji. Prokrijumčario sam u avionu pršut, sir i vino i iza svakog koncerta napravio čašćenje za novinare. Tako nas je tamošnji tisak rado pratio. Ali doma se ništa nije pisalo, pa sam molio da nam pošalju bar jednog domaćeg novinara. Došao je Mato Jerinić, ali ga je policija odmah na aerodromu uhitila. Bilo je to vrijeme kad se Europa bojala PLO-a i arapskog terorizma, a Jerinić je bio baš lijepo pocrnio, a imao je i dugu kosu. Nije znao engleski i odmah su ga izdvojili i odveli. Srećom da je organizator koncerta bio šef obavještajne službe pa se stvar brzo izgladila, ali smo se dugo toga sjećali i smijali se.
Nastup svjetski poznatog čelista Mstislava Rostropoviča Brešković je dugo pripremao i lukavo izveo.
U Grad je tada redovito dolazio brod Renessaince na kojem bi bila izabrana publika koja voli klasiku, teatar i balet. Na tom brodu su svirali svjetski poznati solisti. Odmah sam shvatio da je to prilika. Sprijateljio sam se s menadžerom i devet godina smo mu izlazili u susret. On je htio da njegovi solisti sviraju u Dvoru s našim orkestrom. To bi on naravno platio, ali su koncerti bili samo za njegovu izabranu publiku i nismo se s time mogli hvaliti. I nakon 9 godina tražio je da sviramo sa svjetski poznatim čelistom Mstislavom Rostropovičem. Dogovorio sam se s tadašnjim direktorom Orkestra Lukom Obradovićem da ćemo im napravit koncert iza Gospe. Prvih 250 karata dali smo za njegove goste s broda, a ostale su išle u prodaju. Kad se to pročulo iz svih krajeva Jugoslavije su ljudi došli. Sjećam se i sad kako sam u pauzi koncerta kokolavo Rostropoviča, a on mi je rekao da mu ništa ne treba jer će malo vježbat. Eto zato je on bio velik.
Bilo je tu i svakodnevnih situacija, koje je trebalo rješavati na terenu, a Brešković je u tome bio majstor.
Jedna mlada nadobudna pijanistica trebala je imati prvi koncert u Dvoru. Pravilo je bilo, kad glazbenik završi s vježbom, klavir se uštima i ne dira se do koncerta, ali ona je htjela još vježbati i slomila je batić od jedne tipke. Tad nije bilo mobitela i dok smo našli i doveli štimera, publika je već ušla. I onda sam zamolio da priđu i okruže klavir. Objasnio sam im na engleskom kako je ovo za njih šansa da nauče nešto novo o glazbi. Štimer je popravljao klavir, a ja sam im sve objašnjavao. I dobili smo na kraju aplauz i izvukli se.
Brešković se prisjetio i Zdravka Cobenzla, violiniste i direktora Orkestra čijim je zalaganjem i vizijom u Gradu otvorena 1968. ispostava Muzičke akademije, odnosno izvor mladih glazbenika za orkestar. Ali i Đela Jusića, koji je u orkestru godinama svirao timpan, kao vrstan ritmičar, a kasnije i dirigent. Pri tom naglašava da je u orkestru bilo sjajnih ljudi koje u ovom razgovoru nije stigao spomenuti.
Orkestar je dragulj u kruni Dubrovnika, koji treba paziti, njegovati i održavati, jer se stvarao stotinu godina, a nepažnjom se u samo jednom danu može srušiti. Volio sam Orkestar i za njega sam se uvijek borio, najviše s političarima koji redom ne idu ni na predstave ni na koncerte, a ne mogu se sad sjetiti nijednog političara iz Dubrovnika koji je imao sluha. Njima zato to nije važno. A orkestar je čast jednoga grada i trebamo ga pojačati. Orkestar je zaslužio jednu pristojnu dvoranu. Danas je umjetnost stavljena sa strane. Turizam ima primat, ali Grad ne može, kako nikad i nije mogao, imati samo čistu industriju. Grad mora imati i njegovati kulturu. Uvijek će nogomet izazvati više interesa, ali to ne znači da je nogomet važniji od kulture za Grad za građane, za naše mlade, ali i za turiste.
