Osamnaestogodišnja Petra Macan maturantica je Klasične gimnazije, koja živi i na Lopudu i u Gradu, kombinira ovisno o obvezama. Nakon završene osnovne baletne škole, unatoč želji i ambiciji da upiše i srednju baletnu školu, taj izbor u Dubrovniku nije imala. S 14 godina ni ona, a ni njezini roditelji nisu bili oduševljeni idejom da se seli u Zagreb. Tako da je svoj baletno plesni put nastavila pohađajući različite seminare, a već dvije godine radi kao plesna trenerica u plesnom klubu Convivo. Trenira mlađe uzraste i nada se da će i ove godine nastaviti i da je korona neće spriječiti.
Cijelo ljeto na Lopudu djevojčice učiš balet?
-Prije dva mjeseca smo počeli, to je bila inicijativa nekih od roditelja čiju djecu ja inače treniram i u Gradu u plesnom klubu Convivo. Na Lopudu nema nikakvih sadržaja za djecu, razmišljali smo što bi se moglo i ja sam samo jedan dan, kad sam očito bila jako raspoložena, rekla „ Ajmo napraviti Labuđe jezero“, poprilično ambiciozno – shvatila sam tek dan poslije, ali kad sam im već rekla … Prijavilo se oko 25 djevojčica od 4 do 13 godina, od kojih mnoge nisu nikad plesale balet, nego neke varijante plesova ili ništa, pa smo se dosta borili s tehnikom. Nije to neki profesionalni nivo, ali to i nije bit učenja i pripremanja ove naše predstave. Trudimo se da izgleda što je moguće bolje. Andrija Obuljen nam je za vježbanje ustupio prostor od pizzerije, koju ove godine nije otvorio zbog korone. Uzeli smo komad starog linoleuma, razvukli ga i krenuli s treninzima. Prvih par tjedana radili smo tehniku, zadnjih dana koreografiju. Plesačice sam raspodijelila u više grupa, po godinama, ulogama… Zauzeta sam i radim s njima svakim radnim danom od 17 do 21 ure, nekad plešemo i po suncu, ništa nam ne smeta. One su jako uzbuđene oko svega što se događa, i sve imaju pozitivan stav oko treninga. Ima dosta talentiranih djevojčica na otoku, zato mi bude još više žao kada znam da nemaju priliku tijekom cijele godine trenirati. Za razliku od kazališta i drugih profesionalnih scena mi nemamo paravane, ni zavjese, kako krene muzika i predstava, nema stajanja… Ne znam jesam li stroga trenerica, ali dosta se derem moram priznat. One mene sve dugo znaju i mi smo prijateljice tako da me vole i kad ih vičem. Sve što ja želim je da one nešto novo nauče, bez pritiska, kroz šalu i igru, a u želji da ih motiviram i ispravim greške, počinjem s vikom. Ima dosta djece od 4, 5 godina koja su jako ozbiljna na svakom treningu, bude mi genijalno vidjeti te ozbiljne dječje face dok plešu. Što se kostima tiče za ove neke glavne uloge smo nešto prekrajali i šili od mojih starih kostima, a za malene sam posudila kostime iz plesnog studija Convivo.
Osim škole i vrtića zimi, izvannastavne aktivnosti na Lopudu jednostavno ne postoje. Ljeti su djeca na otoku najčešće prepuštena sama sebi i kupanju. Ima jedna gospođa, koja već dugo ljeti dolazi na Lopud, ali zadnje dvije godine je pokrenula dramsku radionicu, to vam je isto samo jedan mjesec, ali djeca se zabave. Razmišljam da ove godine ja nešto osmislim zimi pa da dolazim i preko tjedna par puta, čisto da se nešto događa.
Kako si ti počela plesati balet?
-Počela sam plesati s tri godine, ali sam brzo odustala, prolazila sam kroz razne faze i prešla sam na judo, pa odbojku, svašta sam trenirala … U trećem razredu osnovne škole, jedna prijateljica me pozvala na završnu priredbu baleta, naravno da sam je pošla gledati. Oduševila se, jako mi se svidjelo to što sam vidjela u kazalištu na sceni. Čim sam doma došla nakon priredbe, tražila sam od roditelja da me upišu na balet, nisu me shvatili ozbiljno jer sam ranije već odustala od plesa, ali ipak sam otišla na audiciju, primili su me, i od tada traje moja zaluđenost baletom. Balet je zahtjevan i morate ga voljeti, zapravo bilo što čime se bavite, čemu ste posvećeni morate voljeti. Ja sam balet uvijek stavljala ispred škole, iako sam i u školi bila odlična. Profesori su mi znali izlaziti u susret kao i mnogima koji su išli u dvije škole, cijenili su taj trud. Ako ima volje, uz dobru organizaciju sve se može. Koliko je meni značio taj balet govori i priča kada sam na zadnjoj godini školovanja propustila završnu predstavu u kazalištu, bila sam jako tužna zbog toga. Onda sam uz pomoć roditelja tu u Lafodiji organizirala cijelu završnu predstavu baletne škole. Svi su došli na Lopud, te godine sam imala i svoj prvi solo ikad, a cijeli taj događaj održao se na moj rođendan, na mom otoku, u mene doma. Bilo je to stresno za mene, ali rado se sjetim tog dana.
Život na otoku?
-Prošla nam je skoro cijela zima da smo bili bez butige, potpuno smo ovisili o Gradu. 3-4 broda dnevno, nema tu uvjeta za kvalitetan život. Tko želi živjeti tu, stvarno mora živjeti požrtvovno, dizati se u 4, 5 ujutro ovisno na kojem dijelu otoka živite, pa onda brod u 6 i 2O, ići na posao, pa se prevoziti s nekim ili autobus ili plaćaš parking…. Dakle to vam je ritam dižete se u 5 i vraćate se 17 i 30, i to je baš naporno. Ovo ljeto se Postira pokvarila već 5 puta, onda se Jadrolinija pohvali kako je brzo našla odgovarajuću zamjenu, ti brodići koji voze umjesto Postire nisu stvoreni da bi se na njima održavala socijalna distanca, skupi se tu dvjestotinjak ljudi koji skoro sjede jedni drugima u krilu. Lopud isključivo živi od turizma, možda imaju dva radna mjesta koja rade tijekom cijele godinu. Dok je bio lockdown, nama vam je tu bilo lijepo. Kupali smo se, zafrkavali, nitko drugi tko nema prebivalište nam nije mogao doći. Ali onda opet kad pogledaš, lijepi je dan, a samo nas 5 na plaži… Jako volim Lopud i malo tko razumije tu moju ljubav, ni meni nije uvijek jasno ali je tako. Moji vršnjaci me vazda pitaju zašto stalno dolazim tu? Što radim tu po cijele dane kroz cijelu godinu? Ali meni se tu sviđa, mentalitet ljudi je tu težak, ali uvjerena sam da kad bi se posložili pravi ljudi na prava mjesta da bi se svašta moglo tu dogoditi. Ja otok volim bez obzira na sve mane i prednosti života na njemu.
Balet u Gradu kulture?
-Ne samo da u Gradu balerine nemaju prilike nastaviti školovanje, mi zapravo nemamo ni adekvatan prostor za to. Dvorana u Umjetničkoj školi u kojoj smo mi trenirale trebala bi biti barem dva puta veće. Svake godine na Dubrovačkim ljetnim igrama gostuje neka dobra baletna predstava, ali pozornice na kojima se izvode – sve to na kraju ispadne snalaženje. Trebali bi kao Grad kulture imati neki prostor, dvoranu s kojom će glazbenici, plesači, glumci biti zadovoljni i sretni što su tu došli, da im ta pozornica nešto znači. Ali daleko smo od dvorane, mi u Gradu nemamo ni butigu u kojoj bi mogli kupovati opremu.
Iza elegancije i gracioznosti je jako puno žuljeva.
-Ako ćete se baviti baletom trebate puno raditi na sebi. Osim vremena, truda, žuljeva s kojima se morate naučiti živjeti, morate paziti i što jedete. Poželjno je da vas genetika pogleda i da imate neke fizičke predispozicije za balet. Radom i talentom se puno toga postiže, ali lakše je ako ste se rodili s nekim prednostima za postati balerina. Oprema i sve što uz balet ide nije jeftina, papučice se brzo uništavaju i prerastaju, a trebate uvijek imati barem nekoliko pari. O seminarima i ostalim programima koji su poželjni za daljnje usavršavanje i učenje isto treba dosta novca. Na kraju baletna karijera ne traje predugo, ali to što nam balet daje vrijedi svake žrtve.
P.S. “Svi su bili super, a posebno glavne uloge crni i bijeli labud. Bilo je veliko uzbuđenje i na pozornici i oko nje, pogotovo kod najmlađih koji su ipak prijevremeno pobjegli sa scene, ali bilo je preslatko. Drago mi je što se okupilo puno više ljudi nego smo očekivali. Sretna sam, a mislim da su male plesačice isto”, javila nam je nakon predstave Petra svoje dojmove. “Htjela bi iskoristiti ovu priliku i da se zahvalim Franu Storelliju i Suzani Glavoč na podršci i pomoći koju su mi pružili dok smo stvarali predstavu.”
U fotogaleriji Marina Frke osjetite djelić atmosfere stvaranja Labuđeg jezera na Lopudu