U organizaciji Dubrovačkih knjižnica, u Znanstvenoj knjižnici Dubrovnik, dr. sc. Vinicije Lupis, voditelj centra Dubrovnik pri Institutu Ivo Pilar, održao je znanstveno predavanje na temu “Kulturne veze Dubrovnika i Poljske“. Predavanje je održano u sklopu manifestacije Dani europske baštine.
Predavač obrađuje dugi vremenski raspon kulturnih veza hrvatskog juga s Dubrovnikom kao ključnim kulturnim čimbenikom, i Poljske, od najstarijeg povijesnog izvora, bizantskog vladara Konstantina Porfirogeneta i njegova djela ‘’O upravljanju carstvom’’, do 20. stoljeća kada je u Dubrovniku više desetljeća živio i djelovao poljski skladatelj Rogowski. Pripadnost istom kulturnom, a ponekad i političkom krugu imale su za posljedicu konstantu kulturnih poveznica. Lupisove obiteljske veze i profesionalni put su desetljećima povezani s poljskom kulturom i poviješću pa raspolaže velikim brojem podataka i povijesnih zanimljivosti koje upućuju na veze Hrvatske, a posebno Dubrovnika s tom velikom slavenskom zemljom na sjeveru Europe.
Četiri knjige iz kojih je autor predavanja crpio izvore su: Joanna Rapacka “Osman” Ivana Gundulicia (1975), Vinicije Lupis ‘’Dubrovnik i Poljska: o kulturnim i političkim vezama hrvatskog juga i Poljske’’ (2005), Piotr Zurek i Vinicije Lupis ‘’Poljski ustanak 1863. i Dubrovnik’’ (2012) te Urszula Dzierzawska-Bukowska ‘’Rogowski o Dubrovniku, Dubrovčani o Rogowskom’’ (2019, 2. izd.).
Publici je dao na uvid kako se Poljska kroz stoljeća doživljavala na slavenskom jugu, kao i utjecaj povijesnih događaja, posebno višestoljetne borbe s Osmanskim carstvom na povijest, a time i književnost u Hrvatskoj, osobito u Dubrovniku, s osvrtom na Gundulićev ep ‘’Osman’’. Buduća stoljeća, 16., i posebno 17. stoljeće okarakterizirala je nazočnost hrvatskih intelektualaca u Poljskoj, a Ivan Gundulić sa svojim djelom ’’Osman’’, kao i brojni hrvatski umjetnici nastavili su u uzlaznoj putanji ovaj proces. Osobito plodonosno u kulturnim dodirima bilo je 18. stoljeće, da bi 19. stoljeće nestankom Kraljevine Poljske i Dubrovačke Republike te kulturne veze svelo na osobne izvaninstitucionalne dodire.
Lupis je otkrio i kratki uvid u literaturu koja se bavi ovom problematikom, a preko koje se može podrobnije informirati o kulturnim vezama Poljske i Dubrovnika. U prvom redu tu je poljska povjesničarka književnosti Joanna Rapacka i njezino djelo ‘’Leksikon hrvatskih tradicija’’, kao i ostali naslovi te autorice prevedeni na hrvatski. Osim toga, i sam predavač je autor ili suautor nekoliko naslova.
Hrvatska i Poljska su u 14. stoljeću bile pod istom krunom Ludovika I. Anžuvinca, a dijele nas i veze kroz povijest zlatarstva, sakralne skulpture i slikarstva koje je autor utvrdio i na zanimljiv način, s puno ilustracija, predstavio publici. Pronalazak kaleža u Kilecama koji potječe iz dubrovačkih zlatarskih radionica, pa sve do uspostavljanja tipoloških veza ‘’Jadwigina raspela’’ sa skupinom gotičkih raspela iz 14. stoljeća duž jadranske obale, kao i brojni drugi dodiri iznova su potvrđivali osnovnu tezu ovog rada o konstanti tih kulturnih odnosa
Dubrovčanin – pravnik Baltazar Bogišić u svojoj grafičkoj zbirci sabrao je ugledna poljska likovna imena, a knez Aleksander Poniński, poznati kolekcionar bio je vlasnikom otočića Dakse ispred Dubrovnika. Od njegovog uređenja imanja na tom otočiću je ostala jedna slika koju se može pripisati poljskom provincijalnom baroku. Mala, ali intelektualno vrlo snažna dubrovačka kulturna sredina 19. stoljeća njegovala je intenzivne simpatije prema poljskoj kulturi, a to se u narednom 20. stoljeću poglavito osjetilo u pogledu razvoja glazbe i nazočnosti Tadeusza Sygietyńskog i Ludomira Michała Rogowskog u Dubrovniku. Tako je Tadeusz Sygietyński zaslužan za prvi javni koncert Dubrovačke filharmonije 1925. godine.
