Dubrovačke knjižnice organizirale su, 18. travnja u Znanstvenoj knjižnici, predavanje pod naslovom “Lice i naličje retorike u djelu Nikole Vitova Gučetića (1549.-1610.)” koje su održali docentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli Gorana Stepanić i znanstveni savjetnik na Institutu za filozofiju u Zagrebu Pavel Gregorić.
Prisutne je pozdravila voditeljica Znanstvene knjižnice Paula Raguž koja je rekla kako je povod ovom gostovanju predstavljanje petogodišnjeg projekta „Hrvatski renesansni aristotelizam: Nova era u mišljenju povijesti“ koji je pod pokroviteljstvom Hrvatske naklade za znanost.
Knjiga „Komentar prve knjige Aristotelove retorike“ je kruna petogodišnjeg projekta ovo dvoje znanstvenika. Nikola Vitov Gučetić (1549.–1610.) bio je istaknuta osoba političkog i intelektualnog života Dubrovnika u razdoblju kasne renesanse. Obnašao je visoke državne dužnosti od kojih se odmarao u svom ljetnikovcu u Trstenom pišući platonovske dijaloge, aristotelovske rasprave i teološke komentare. Objavljena djela za Gučetićeva života su, među ostalima, i dva platonovska dijaloga, iako, ističu predavači, Gučetić je puno više aristotelovac nego platonovac. Također, pisao je i ostavio iza sebe djela koja nisu objavljena za života, među njima su komentari Aristotelovih tekstova. Tri su objavljena na talijanskom, a dva neobjavljena napisana su na latinskom jeziku.
– Zakladi smo prijavili taj projekt 2018., i sve do svibnja 2023. smo radili na tome. Iako je 2006. jedan njemački slavist objavio komentar uz prvu knjigu „Retorike“, međutim Gorana je zaključila da je to izdanje dosta manjkavo, napisala je članak s popisom tih pogrešaka i to je poslužilo kao temelj da se izradi novo i potpuno izdanje ovoga teksta – ističe Gregorić.
Kao predložak za te Komentare, Gučetiću je poslužila Aristotelova „Retorika“, prva sustavna teorijska obrada retoričkog umijeća (ars rhetorica) koja se sastoji od tri knjige (1. knjiga: definicija retorike, tri vrste retorike ((politički, sudbeni, pohvalni)), 2. knjiga: osjećaji i logika, 3. knjiga: stil i struktura govora). U srednjem vijeku „Retorika“ je slabo istraživana i komentirana, u humanizmu više je povezana s poetikom i gramatikom, a u renesansi retoričko umijeće postaje dio vitae activae. Ciceron je bio ideal govornika, najveći u povijesti antičkoga Rima, vodeći teoretičar i političar. Samo su dva prijevoda „Retorike“ u 15. stoljeću, utjecaj raste u 16. stoljeću. Današnja očekivanja od Komentara su kontekstualizacija predloška, recepcije predloška, objašnjenje strukture predloška, metodičan pristup predlošku i pomoć čitatelju u razumijevanju. Predavači su objasnili zašto se Gučetić ograničava samo na prvu knjigu retorike. Kažu kako ona sadrži samo ono što Gučetića zanima kao aktivnog državnika (kneza, člana Malog vijeća, suca) i kao pisca (aristokrata, govornika, učenjaka). Dvostruka je, međutim, svrha te knjige – da sebi pomogne i prilika da kaže nešto suvremenicima. Zbog toga je Gučetićev tekst tako zanimljiv. Ispunjen originalnim primjerima, citiravši 170 autora u 1500 navoda, osobnim osvrtima na ono doba (društvo, zakone, okolinu), na korist svima, referirao se na vlastita djela, reflektirao nad vlastitim postupkom.
– Zato Gorana i ja u ovoj knjizi, u uvodu koji je najveća studija o Gučetićevu životu i djelu na jeziku koji nije hrvatski, ističemo kako ovaj tekst ima dvostruku namjenu. Jedna je da Gučetić sebi zabilježi neke stvari, napravi neku vrstu indeksiranih citata kako bi ih koristio u svojoj svakodnevnoj djelatnosti, a s druge strane je prilika da kaže nešto o suvremenicima, o sebi samom kao sucu i političaru, i da kaže nešto o svom povijesnom trenutku, da sebe poslika na neki način. To je ujedno i zašto je ovaj tekst nama zanimljiv – kaže Gregorić.
Gučetićevi komentari uz Aristotelovu Retoriku otkrivaju i njegov odnos prema suvremenoj literaturi, starim i novim intelektualnim autoritetima, grčkom jeziku, a i vlastitim i tuđim knjigama, od kojih se neke i danas mogu konzultirati u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku. Stepanić je istaknula kako je Gučetić svoje knjige ostavio Republici pod uvjetima da budu na uporabu građanima i na čast i diku njegovoj obitelji. Međutim 1667. dogodio se potres u kojemu je zadnji pripadnik loze Gučetić poginuo, a Republika je dio knjiga koje nisu izgorjele prebacila isusovcima u knjižnicu Isusovačkog kolegija te su, kao ostale knjige iz tog Kolegija, dospjele ovdje u Znanstvenu knjižnicu.
