Često slušamo o pojmu “kriza” srednjih godina. Onda slušamo o ljudima koji se naglo mijenjaju, iz nezadovoljstva i duboke praznine nalaze nove ljubavne partnere, opterećeni su izgledom, kupuju sportske automobile, podvrgavaju se estetskim zahvatima. Tome češće pribjegavamo ako vjerujemo da smo samo tijelo i njegujemo kult tijela.
O čemu se zapravo tu radi?
Radi se o još jednom pokušaju transcendencije ega ili tamnoj noći duše koju, ako smo dovoljno prisutni u našem životu možemo doživjeti i puno ranije.
Ako smo se ostvarili na svim životnim poljima, živimo ugodan život uz veće ili manje izazove, u jednom trenutku dolazi do takozvane “krize” srednjih godina.
“Takozvane”, zato što kroz život, ako smo dovoljno budni i otvoreni, prolazit ćemo različite krize i nikad nećemo doći u krizu srednjih godina, jer smo već ranije spoznali tko smo zaista. Dobivamo šansu za to u svakoj životnoj prekretnici, na kraju srednje škole, pri izboru studija, pri pronalasku posla. Dobivamo je i u slučaju neke veće ili manje teškoće, povrede, boli.
Prepoznajete li se u ovome?
Svi smo prošli manje ili veće boli. Pitanje je jesmo li se zaustavili, jesmo li dozvolili boli da proteče, jesmo li joj dali vremena ili smo je samo gurnuli pod tepih?
Svaka kriza u životu je prilika za nas da se suočimo s neprerađenim emocijama : Zaostalim bijesom, potisnutom tugom, ljutnjom, gorčinom.
Rezimirajmo : U periodu takozvane ” krize” srednjih godina, sve ono što smo duboko potisnuli i ne želimo se tamo ” vraćati”, izlazi na površinu u obliku različitih tegoba, tijelo sav taj teret više ne može nositi, a onda to ljudi redovito pripisuju samo godinama te često čujemo izjave poput : ” Neke su mi godine” , ” to dođe s godinama”, ” to su hormoni”.
Jednostavno nas stigne ono što nismo imali kapaciteta i snage isprocesuirati kad je to bilo potrebno. Našem živčanom sustavu je previše i tijelo to više ne može nositi. Pritom sam sigurna da znate zdrave i poletne osamdeset-godišnjake koji putuju i aktivni su i vesele se svakom danu.
Ukoliko se do četrdesete nije dogodio proces individuacije, transcendencije ega (raspada lažne iluzije o sebi, dolaska do naše autentičnosti), događa se tada.
Tada se možemo zapitati je li ovo život koji nas ispunjava, dobiti priliku skinuti maske i oklope koje smo nanijeli kroz život uvjerivši se da smo to zaista mi. Možemo odbaciti uloge koje igramo, povezati se sa svojim unutarnjim bićem, našim lstinskim ja koje ne zanima kako izgledamo, čime se bavimo, jesmo li cool. To naše biće isključivo zanima jesmo li radosni, sretni, zahvalni, živimo li po duhu.
Da bismo došli do tog mjesta, potrebno je dublje istražiti zašto smo se i kad smo se od istog udaljili i to nimalo nije lako jer boli.
Nekad ćemo isplakati suze koje nismo kad smo trebali, vrištati, kroz bijes i ljutnju vraćati našu snagu.
I to ne možemo sami, jer smo kroz kontakt u ranim godina pokupili uvjerenja i programe koji nisu naši, odrekli smo se svoje autentičnosti radi pripadanja. I to boli. Za iscjeljenje je potreban podržavajući svjedok koji će nas prisutno slušati i čuti, gledati i vidjeti. Biti tu za nas. Nesavršene i ranjene.
Svjedočim mnogim hrabrim dušama u ovom procesu. Kad dođu do mjesta svoje istine i osjete tu iskru u srcu i biću, nema veze koliko imaju godina. Tu puninu ne može ništa nadomjestiti. Tad imaju priliku za Novi život, novi početak.
Zato ne trebamo čekati da se razočaranje i frustracije nagomilaju. Ne moramo čekati, ići nekim redoslijedom, sve posložiti na van da bismo se raspali iznutra.
Svaka kriza je prilika za vratiti se svom lzvornom biću.
Maja Vreća je tjelesno orijentirana psihoterapeutkinja.
