Napisala: Petra Jelača
Tijekom srpnja u dramskom programu Dubrovačkih ljetnih igara izvedena su preostala dva naslova europskog projekta Port of dreamers, u okviru kojega je izvedena i prva ovogodišnja dramska premijera, Van sebe, na koju sam se već posebno osvrtala.
KAZALIŠNA KRITIKA: Nikša Butijer dominira predstavom “Van sebe”
Prvi naslov, Van sebe, u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara, autora Nataše Rajković i Ivana Penovića te izvedbi Festivalskog dramskog ansambla tematizirao je migracije na domaćem teritoriju, i ima potencijala da preraste u veću, kvalitetnu ambijentalnu predstavu.
Drugi naslov, drama Ivora Martinića Proslava, nastala prema stvarnoj priči Navida Fadaeea Nazera, sirijskog izbjeglice u Sloveniji, u izvedbi i produkciji Slovenskog narodnog gledališća Maribor fokusira se na pojedinačnu sudbinu Sirijca u potrazi za utočištem, koje pronalazi u Sloveniji. Predstava je izvedena u Lazaretima 18. i 19. srpnja i podijeljena je na dva dijela: u prvome se tematizira proslava u uredima europske birokracije, te se na vrlo realan način prikazuju situacije njezinih zaposlenika koje nisu za javnost. Uspješna političarka, narcisoidna i beskrupulozna, koja uživa u osjećaju moći, visokoj funkciji i visokim primanjima, i njezina dosta humanija suradnica, bivša profesorica povijesti na fakultetu, slike su naše stvarnosti. Takve osobe odlučuju ne samo o sudbinama migranata, nego kroje i naše, i to svakodnevno; možda su zaslužne za investiranje novca u europske politike koje su iznjedrile i ovaj projekt, Port of dreamers. Kroz izvedbu vrlo kvalitetnog ansambla SNG-a Maribor, naročito dvije glavne glumice (Ksenija Mišič, Maša Žilavec) publika je izložena stavu prisutnom kod nemalog broja stanovnika Europske unije: zašto bismo se mi bavili sudbinama onih koji nas se ne tiču?
Zašto izbjeglice dolaze u Europu i u njoj ostaju, pokazuje nam drugi dio predstave, gdje su glumci u funkciji naracije Navidove priče. Kao da izvode dokumentarnu radio dramu, na sceni su nam prepričali Navidov dnevnik mučnog bijega iz Sirije, sve do Slovenije. Priča je potresna, slikovita, dobro scenski ispričana, te potctava kritiku europske birokracije, ali i njezinih građana koji dijele mišljenje kvazi tolerantnih političara.
Mladi redatelj Jan Krmelj vješto je vodio ovu inscenaciju dvaju svjetova. Za to je zaslužan vrlo kvalitetni, zaokruženi predložak dramskog teksta Ivora Martinića, te redateljska rješenja, naročito u drugome dijelu, koja pažnju publike, premda se radi o naraciji, drže budnom. Cjelina predstave tako je dosta zaokružena i sve u svemu, vrlo solidna.
Kako u priču o sirijskim migrantima integrirati festival koji se zove Dubrovačke ljetne igre, i kako njegovoj publici opravdati bavljenje migrantskim temama, drugo je pitanje.
Na njega manje adekvatno odgovara posljednji naslov projekta, Pod istim krovom, izveden 29. i 30. srpnja u Lazaretima u produkciji novosadskog manjinskog mađarskog kazališta Ujvideki Szinhaz. Prema istoimenoj knjizi H. Susebacha i A. Baitara nastala je predstava koja, na vrlo edukativan, ponekad i vrlo doslovan način prikazuje dnevnik zajedničkog života mladog Sirijca Amira i jedne njemačke obitelji. Prikazivanje detalja mučnog puta od Sirije do Njemačke, kritika i karikiranje svakodnevnog života Europljana zajednički su nazivnik sa slovenskom produkcijom. Gluma i režija, kao i adaptacija knjige su bitno svedeni na edukativni okvir. Da je namjera bila raditi edukativnu predstavu za mlade, ili da je produkcija tako najavljena, dala bih joj pozitivnu ocjenu, ali u kontekstu prikazivanja na Dubrovačkim ljetnim igrama, bez obzira što je dio europskog projekta, zaista je predoslovna. Redateljica Ivana Janošev bitno se oslanja na ideju adaptacije romana Aleksandre Mrđen, te je i sama supotpisuje. Ideja predstave je prikazivati scene iz zajedničkog obiteljskog života, dakle vrlo svakodnevne teme, objasniti kulturalne razlike dvaju naroda što funkcionira, no bez većih umjetničkih pretenzija. S druge strane, i sama predstava trpi u neadekvatnom okviru: sigurna sam da bi gimnazijalci i srednjoškolci kao ciljano dovođena publika od nje najviše profitirali jer je njih uistinu potrebno educirati o osnovnim kulturalnim razlikama Europljana i migranata iz Sirije te je informirati o temama migracija jer su, kao i svi mi uostalom, svakodnevno bombardirani informacijama o kojima se mogu donijeti sasvim krivi zaključci.
Najzanimljiviji dio predstave, u konceptualnom smislu, je dvojezičnost: srpski-mađarski, te time još jedno potcrtavanje manjinskog pitanja na prostorima Novog sada, na kojima je predstava i nastala. Glumci Uroš Mladenović (Henning) i Jelena Galović (Nicole) kvalitetno interpretiraju svoje vrlo linearno i jednostavno zamišljene uloge njemačkog bračnog para sa povremenim namjernim odlascima u infantilne karikature, dok se njihov kolega Daniel Huszta(Amir) u odnosu na njih doima kao naturščik u odnosu na profesionalne glumce kazališta za djecu i mlade. Nemam informaciju je li tome doista tako, ili je i on profesionalac koji se namjerno prilagodio takvom načinu glume, no izaziva gore opisani dojam.
Da je prva predstava u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara, Van sebe, prerasla u veću cjelinu, mogla bi se opravdati njezina prisutnost kao prve ovogodišnje dramske premijere, dok bi je druga dva naslova ovog europskog projekta mogla pratiti kao popratni, edukativni dio. Ako se to do iduće sezone dogodi, čitav bi projekt mogao funkcionirati. Ovako se zaista postavlja pitanje što dovodi u vezu Dubrovačke ljetne igre s vrlo eksplicitnim i ne pretjerano umjetničkim tematiziranjem života sirijskih izbjeglica, osim te činjenice same, te činjenice da su produkcije financirane novcem europskog projekta koji za temu i zadatak ima baviti se temama migracija. Živimo u Europskoj uniji pa je to i naša stvarnost, no, ipak, neka veća poveznica s publikom i karakterom festivala mora postojati.
Nakon godina promišljanja tko je festivalska publika, ispostavlja se da su to ipak Dubrovčani, bez obzira na adresu stalnog boravišta. Oni vole dramski teatar i tradicijsku riječ, odnosno teme koje s Dubrovnikom imaju veze. Dakle, bez upadanja u zamku slavne prošlosti, i rekreiranja velikih dramskih produkcija kojih više nema, treba im dati ono zbog čega na Igre dolaze, a to su teme koje s njihovim Gradom imaju veze. Ako je Europa financirala projekt koji ima tematizirati migracije, i ako je već prošle jeseni postavljena vrlo uspjela izložba na temu ruske zajednice koja je početkom 20. stoljeća imigrirala u Dubrovnik, i o kojoj je izdana vrlo uspjela publikacija, onda bi trebalo postaviti autorski projekt dramskog tipa nastao na biografskim činjenicama iz života, primjerice, balerine Olge Solovljeve. Dobila bi se time i aktualnost i ambijentalnost i zavičajnost kao i prilika za suvremeno uprizorenje dramske riječi koju bi netko, po narudžbi, možda i sam Ivor Martinić, mogao napisati. Ima načina, samo zaista treba početi voditi računa o dubrovačkoj publici i o kontekstu u kojemu i za koji se stvara, bez obzira na uvjetovanost financija koje dolaze iz europskih projekata.
FOTO: Dubrovačke ljetne igre
