Uskraćivanje slobode kretanja, pa makar ona bila i dobrovoljna, teško nam pada. Kako se ona i njezina obitelj privikavaju na dugi boravak u „četiri zida“, koji su odjednom postali i radno mjesto i učionica i restoran u punom pogonu, opisala nam je u razgovoru Kristina Kojan Goluža, predavačica na Odjelu restauracije Sveučilišta u Dubrovniku, ujedno i majka dviju djevojčica.
Vrijeme u polukaranteni, koja traje već punih 12 dana, moram priznati, provodim vrlo ugodno bez razmišljanja o tome što će biti sutra. Prateći inozemne medije, situaciju smo shvatili vrlo ozbiljno, i počeli se paziti radi naših najmilijih i najugroženijih. Bez obzira na ugrozu, lijep je osjećaj kada znaš da će s tvojom djecom biti sve u redu, a da još uz to ne moraš odmah ujutro na posao. Iako je moj suprug ostao bez radnog mjesta, a svoj obrt ću morat zatvoriti, zahvalna sam tome da možemo biti svi na okupu i da za to imamo uvjete.
Strah?
Život je nepravedan i ne nudi svima iste mogućnosti. Iako smo stambeno zbrinuti (jedni strah je vraćanje kredita), imamo vrt, veliku taracu, a i puno dragih susjeda pa se družimo preko balkona, što dosada nije bio slučaj jer svi dolaskom lijepog vremena radimo više nego inače. Trudim se ne pratiti medije više nego što moram. Imam dojam da je mnoštvo zlobe i negativnih komentara. Uvijek vjerujem struci, ali me osobno žalosti kad ispada da se kod nas svi u sve razumiju, što često rezultira bespotrebnom panikom.
Nastava u kući?
Nastavu provodim on line šaljući studentima materijale, a potom diskutiramo preko Skype grupe. Ako mi što nedostaje, onda su to ti mladi iskreni ljudi, puni solidarnosti i volje za životom. Naravno u to doba stavljam djecu na popodnevni odmor.
Imam dvoje djece, starija je predškolac, pa nam on line nastava nadopunjava vrijeme u pozitivnom smislu. Iako čujem svakojake komentare na TV nastavu, smatram da negativni sudovi nisu potrebni. Ionako ocjene nikada nisu bile pokazatelj nečijih stvarnih sposobnosti i talenata. Ono što je bitno je znanje, jer je ono zaista stabilan kapital.
Zabava?
Djecu zabavljam društvenim igrama, pomažu mi pri kuhanju, slikanjem, a kad i to dojadi igraju se same. Relevantna istraživanja tvrde da djeci treba biti i dosadno jer da je to jednini način da u mnoštvu izvanškolskih aktivnosti (kada drugi oblikuju njihovo slobodno vrijeme), oni ne razvijaju maštu, a dosadom zapravo pronalaze put ka sebi samima. Objasnila sam im sve o virusu i ovoj situaciji. Dobro su to prihvatile.
Najveći dio dana uglavnom jedem, kuham, jedem, kuham – ha ha ha. Imamo već dvije, tri godine obiteljsku Viber grupu s više od 20 članova pa sada učestalije razmjenjujemo savjete, recepte i škerce.
Poruka?
Ova me je situacija prisilila na preispitivanje same sebe i života. Što da poručim, osim uživajmo u trenutku, planove zaboravimo, neka svatko potiho pomogne svome bližnjemu i ne činimo drugima ono što ne bismo poželjeli sebi.
