Luko, ‘ko je to s tobom… poznam li je?
Gospođa, sinjorina?
A, ovisi imaš li oćale…
Od srca sam se nasmijala na odgovor konavoskog samoukog slikara i kipara Luka Capora, upućenog znatiželjnoj susjedi koja nam preko pozora svoje kuće poželi dobrojutro.
Od Konavljana nema vještijih i umješnijih ljudi koji na pitanja odgovore da ništa ne odgovore, a sve kažu.
Sjedim na taraci ispred stare kuće u Vignju s posve iznimnim i slikarom i čovjekom, Lukom Caporom koji i jest i nije htio razgovarat sa mnom. Pristao je jer mu je bilo neugodno odbiti me, sasvim iskreno. Pa i kad sam odlazila otpratio me je riječima: eto, pa ti viđi što ćeš s time…Tko ga poznaje, pa i ikoliko, znat će kako Luko o svemu ima svoje mišljenje i postavlja na tisuću retoričkih pitanja, pa se jedno odnosilo i na to koji je smisao njegova istupa u javnost kroz medije. No i samozatajnost mora imati svoju granicu, pogotovo ako stvaraš, radiš, izrađuješ sve ono što sam imala priliku vidjeti u Lukovoj staroj obiteljskoj kući. S time se mora ići “vani”.
Svoj najbolji autoportret oslikava riječima: Nisam rođen da se prilagodim.
Onda Tebi nije lako u vlastitoj koži – “izlijeće” mi spontano.
-Meni u mojoj koži ne bi trebalo biti toliko teško, ali je problem što nitko nije zadovoljan s mojom kožom i htjeli bi je mijenjati, to je to. Najradije bi me “oderali”, a što bi onda našli, ja ne znam, to možda ne bi mogli podnijeti… odgovara u svom stilu moj sugovornik.
Ne znam zašto, ali svaki njegov odgovor mi se čini kao sredina neke misli koja ima svoj rep, ali i svoj neizgovoreni nastavak…
Pokušali smo voditi nekakav konvencionalni, profesionalni novinarski razgovor. Nije to išlo takvim koritom. Jer bi Lukovi odgovori skretali u različite rukavce.
Dobro, Luko, nije Ti drago da te nazivam umjetnikom. Kako ću? Pa, kreativac si…
-Da, toga se odreći ne mogu, to mi je sudbina, da tražim uvijek nešto drukčije, ali ne samo zbog toga da bi bilo drukčije, nego da bi bilo bolje. Spominješ kreativnost, a ja sam se sad prije nekoliko dana kada mi je bio najstariji sin Ivo s malim Lukom od tri godine sjetio svog djetinjstva. Njegove riječi kojima je zatražio od svog oca da mu crta, podsjetile su me kako je i meni to bila najveća zabava koju sam imao k’o dijete. Da me stave u skut i da mi crtaju…
Zašto nisi krenuo u tom smjeru?
-Ma, kako se to odavde moglo, kako, reci mi. Svak je govorio kako lijepo piše, kako crta… najbliža umjetnička škola je bila u Herceg Novom, a i ona se premjestila u Nikšić kad sam ja završio osnovnu… U Splitu je bila sljedeća najbliža, ali tko će me podržat u to doba.
Što si radio?
-A, svašta… pa tajac.
Ali umjetnost je bila konstanta.
– Ne volim tu riječ. Možda se najviše osjećam kao slikar, možda jer je najlakše, možda jer sam najljeniji. Vidiš onu bačvicu, ja sam je napravio. Zanimalo me je dosta toga, ali ništa što “donosi pare”. Prema novcu imam poseban zazor, vidi kuda nas je to dovelo. Novac je sotonski sluga i tko ga se uhvati, taj više nema novac nego novac ima njega i to vodi u propast.
Ma, nije to pravilo, ima i onih koji imaju ispravan način prema novcu…
-A, kad ne bi tako bilo imali bismo Sodomu i Gomoru, Babilon ili Pompeje na koncu konaca…a i Bog kaže, ako i jedan jedini pravedan ima… kad ne bih u to vjerovao u što bih se nadao…
A u što se nadaš?
-To me je pitao i jedan rođak, a, sigurno ću “gore” imat bolji atelje nego što ga imam ovdje…
Vjeruješ u zagrobni život iskreno?
-Ja u ovaj ne vjerujem, ovakav, zato i radim protiv njega, jer smatram da mora biti bolji.
Nisi nikad učio slikati u nekoj školi?
-Ne samo da nisam išao ni u jednu slikarsku školu, nego bi me uvijek svugdje “skresali”, sve što znam naučio sam sam, slušajući, gledajući, čitajući. Moj problem sa svakom školom je bio što sam puno pitao, a učitelji mi ne bi znali odgovoriti. Oni bi znali sve po planu i programu i svi bi mi morali biti isti, a ako si drukčiji, zovu ti roditelje u školu. I danas je isto. Imamo dva velika problema, strašna, djeci se ne pomaže otkriti tko su, njihove sklonosti koje bi se onda njegovale, a druga je što naša djeca više ne uče raditi rukama i možemo samo reći – neka nam Bog pomogne.
Imaš li slikare koji su ti posebno nadahnuće?
-Stari majstori. Rembrandt, taj senzibilitet… najveća je stvar kod takvih slikara što su bili točni, nije bilo nikakvih okolišanja, bili su odgovorni prema onome što rade, a danas je umjetnost dvojbena, često upitna a tko će se usuditi reći na glas : car je gol?
Kako biraš svoje motive, što želiš postići svojim slikarstvom?
-Oduvijek sam slikao pomalo, istraživao, nove načine i nove materijale, novi izraz kojim ću objasniti i sebe i ovo vrijeme. Uvijek ima prostora, jer je svaki pojedinac za sebe neponovljiv, uvijek nam Bog daje novo… svaki val na namreškanom moru je nov i drukčiji. Tako bi trebalo biti i u onome što se naziva umjetnošću, ali ne pod svaku cijenu. Kad osjetim da mi u formi nešto “bljesne”, počinjem radit, analiziram što se u njoj nalazi, ponekad počinjem i po tri puta ispočetka. To ti ja nazivam patafizikom. Kad rješavaš problem koji ne postoji, jer ne znaš i ne možeš znati u početku. Istraživanje me zanimalo oduvijek, ali mi je bilo teže s motivima. Sve je to kod mene bio proces. Prije nekoliko godina taj se proces ubrzao, djeca su studirala i nisu bila doma, žena bi pošla na placu, a ja bih čekao k’o na iglama da ostanem sam i da počnem slikati. Ponekad bi na taraci bilo po pet, šest platana…
Tvoje su riječi: umjetnik je i s anđelima i s demonima. U mnogo toga što spominješ provlači se religioznost. Ili mi se samo čini?
-On nama daje u ruke sve i ruka naša to vodi ako ćemo prihvatiti. Možeš imat nadahnuće i od demona i od Boga, ponekad je jako teško razlučiti i svašta se provuče i gdje ne bi smjelo biti. Jedan teolog je nedavno izjavio kako kršćani u 21. stoljeću ili će biti mistici ili ih neće biti. Ne želim nikoga uvrijediti, ali jedini izlaz je Kristov nauk, on jedini precizno upozorava na sve, rijetki su oni s iskustvom vjere. Isus je jedini “frajer” u univerzumu koji je rekao “ja sam put, istina i život”, jedini koji je dao jasne smjernice, jedini koji je sam sebe uskrsnuo. Svojim učenicima Isus svoj mir ostavljao kao oporuku. To je i Gospina poruka. Sva učenja sugeriraju mir, ali su sva osim Kristova nauka parcijalna, on rješava sve probleme, treba imati snage za to probat.
Isus ti je česti motiv?
-Ne, još nisam dobio dopuštenje, a bez dopuštenja se ne radi. Možeš, ali tko će ti dati informaciju? Onaj drugi…Potrebna je stalna komunikacija, kad vidiš da ne ide, vičeš : pomozi, rješavaj problem. I odgovore čuješ kroz sebe i iz sebe. I zato je toliko potrebno biti sam. Ne možeš ti samo htjet otvoriti kanale povremeno, moraš se prepustiti iako se često toga i bojim. Nekad se otvaraju stvari koje ne bi želio i osjetiš se nemoćan, često uđeš u misterij univerzuma i spoznaš svoja ograničenja zbog kojih postaneš skoro očajan. Zašto “čačkat”? Shvatiš da moraš biti poput one male stjenice koja je odnijela kap u svom kljunu kako bi ugasila ogroman požar. Smijali su joj se i izrugivali. Ja sam svoje učinila, sad vi radite vaše, odgovorila je.
Jedinac si u konavoskoj obitelji, koliko te je to obilježilo?
-Imam sestru, da, jedinac sam u oca bio. Nisam se osjećao drukčije, nikad se nisam osjećao privilegiran.
Iako su u Konavlima sinovi jedinci imali i bili sve to?
-Rijetko se koji jedinac uspije “izvući” – iskreno će. Jer, razvija ego, pa oholost, pa taštinu, komod, ja to vidim. Roditelji jedincu davaju sve i čine mu medvjeđu uslugu, najgora je stvar ubijati u njima urođenu žilavost, stvaraju od njih lijenčine, a ta lijenčina ne može stvoriti nego lijenčinu, a ta lijenčina u sljedećoj generaciji neće napraviti ni lijenčinu. To je tako i to znači samo jedno – propadanje. Djecu treba zaposliti, ali isto tako treba i otkriti što ih zanima. Svakome od njih treba individualan pristup i onda bi i djeci bilo lakše sa sobom.
Imaš četiri sina, dvojica su umjetnici, jedan glumac, drugi slikar, dvojica su drugim putom krenuli – jedan je pilot, drugi inž. u automobilskoj industriji. Jedan od njih kaže da je u Vašoj obitelji uvijek bio otvoreni dijalog o svemu….
-Da, dijalog je bio otvoren, ali je znao često biti i veoma oštar, nekad i grub kad bismo suprotstavili strane. Pogotovo s moje strane. Odrastao sam uz babu i djeda, dvoje najsvetijih ljudi koje sam poznavao, u našu kuću se nije moglo doći bez respekta, nikad se nije psovalo, svaku se noć molilo, a ja jedinac…moj đedo je bio zemljoradnik, popodne i uvečer je bio kovač, kad nije bio kovač bio je zidar, klesar, a cijelo to vrijeme pčelar. A kad ne bi bio ništa od toga, zvali bi ga da zasvira svrdonicu, instrument koji se izrađivao od kosti orlova krila nekad. Najveća bi mi želja bila čuti nekog pravog svirača kako svira na tom instrumentu.
Postoji dakle, ta jedna nasljedna obiteljska crta kreative…
-Recimo tako. Mati je bila kreativna, izvrsno je šila, vezla, znala je razmišljat i možda bi mi bilo lakše da mi nije ostavila “filozofiju”, kad gledam sebe, mogu reći da sam prošao što većina nije, a ništa ne mogu reći i ne mogu se s ničim pohvalit…Otac je bio vrstan pčelar.
Svojim bogatim opusom ostavljaš tragove svog postojanja, koliko ti to znači?
-Sve je zaludu ako nitko to ne primijeti i izvuče iz toga poduku.
Prije tri godine si imao izložbu u Sponzi. Koliko su one umjetniku važne?
-Treba izlagati, ali nije na slikaru da se o tome brine, nego sredina u kojoj živi i stvara. Zapamtio sam kad mi je Romana (Milutin Fabris, op.a.) rekla kako je Kosta Strajnić svojedobno s hrpom knjiga ispod ruke posjećivao svakog slikara koji bi se pojavio u Dubrovniku. Da nije bilo njega i njegova utjecaja i poticaja možda ne bi bilo ni nekih velikih dubrovačkih slikarskih imena.
Radio si kao likovni pedagog u Josipovcu. Rekao si mi da ti je to jedno od dragocjenijih iskustava.
-Jest. Radost koju su mi pružali tamošnji štićenici ne mogu se ničim ni opisati ni usporediti. To su ljudi koji su nam poslani da bismo mi bili bolji ljudi, ali malo toga mi shvaćamo.
Luko, pa nijedna tvoja slika nije potpisana.
-Nije, ne želim je kvariti.
Luko Capor! Čovjek čija bi misao kroz umjetnost morala izaći vani!
