Mihovil Šuljak treća je generacija klesara u svojoj obitelji, ali ne i posljednja. Premda je u mladosti sanjao o popravljanju automobila, posebno motora, u koje je i danas zaljubljen, splet životnih okolnosti doveo ga je do srednje kamenoklesarske škole u Pučišćima na Braču, gdje je isklesao svoje umijeće. U brojnim spomenicima kulture, od kamenih ploča na Stradunu do oltara u dubrovačkoj katedrali, korčulanske katedrale, bokeljskog zvonika… njegove su ruke dale svoj doprinos, a trenutno polako, ali sigurno obnavlja najjužniju hrvatsku tvrđavu na ponti Oštro na Prevlaci, ali i dominikansku crkvu u Gradu.
-Moj djed se bavio klesarstvom, bio je samouk i imao je svoju radionicu u Močićima, otac je od njega naučio zanat te je upisao školu primijenjene umjetnosti u Splitu. On je bio baš umjetnički tip, a klesarstvo mu je bio dodatni posao. Ja uopće nisam bio zainteresiran za kamen. Bio sam zaljubljen u motore i sanjao sam da ću postati automehaničar, priča mi Miho dok pijemo kavu u Gružu, gdje je on iz Konavala stigao u roku od pola ure, naravno na motoru.
Umjesto sastavljanja i rastavljanje motora, Mihove su ruke, spletom različitih okolnosti ipak prihvatile dijetlo, macu i kamen, prvo na nagovor oca, a onda i vlastitom voljom. Jedno se nadovezivalo na drugo i tako je ovaj kamenoklesar sad već 27 godina u poslu, koji ga i dalje veseli.
-Bilo je 1993., ratno vrijeme. Sve nam je u Konavlima bilo spaljeno, a ja sam imao 14 godina i obožavao motore. Sanjao o rastavljanju i sastavljanju motora. Htio sam biti automehaničar. Pokojni otac nije bio baš zadovoljan s time. Govorio mi je: upiši bilo što, samo ne to.
Složio mi je cijelu priču o kamenoklesarstvu i Klesarskoj školi u Pučišćima na Braču. Nisam to uopće uzeo u obzir, ali dogodilo se da te godine na upisima nije bilo smjera „automehaničar“. Upao sam u stolare i elektroinstalatere. I onda mi je otac rekao: eto vidiš nije to ono što si htio, upiši klesarstvo pa ajde do Nove godine, ako ti se ne svidi, vrati se. Pristao sam i s 14 godina stigao na Brač.
Bio mi je to najgori period u životu dosad, ta tri prva mjeseca. Trebalo se naviknuti na život u domu na novu sredinu. Cijelu sam prvu godinu smišljao kako ću ocu reć da se meni to ne radi. Odlučio sam završit prvi razred i onda mu to objasnit. Kad sam na ljeto došao doma, on me dočekao odmah s praksom u De Ceglia. Odradio sam to, i još mu nisam rekao da bih htio odustati od klesarstva. Vratio sam se na Brač. Sljedeće godine bio sam među boljim učenicima u školi i shvatio sam da mi to stvarno ide, a u međuvremenu sam se navikao, našao društvo, curu…sve se posložilo.
Sa tek napunjenih 17 godina Miho je počeo raditi za građevinsku tvrtku, koja je radila na obnovi Grada nakon Domovinskog rata. Njegov prvi posao bila je obnova Straduna, podnih ploča i izloga. A zanimljivo je kako je taj posao godinu dana radio uvjeren da vraća dug od učeničke stipendije Zavodu za obnovu Dubrovnika.
Kad sam bio na trećoj godini 1996. na Braču se održavao prvi Simpozij kamenoklesara na koji je došao i tadašnji direktor firme Građevina Quelin iz Dubrovnika. On je ravnatelja pitao ima li u školi nekoga iz Grada. Našao me je u kafiću s ekipom i dao mi svoj broj telefona. Rekao je nešto o Zavodu za obnovu i da se obavezno javim kad zavšim školu, a ja sam iz toga shvatio da sam obavezan odraditi za njih dug za stipendiju, dvije godine. U rujnu iste godine počeo sam kao pripravnik raditi za Građevinara, a tek nakon godinu dana sam shvatio da ustvari nikakav dug nemam. Eto koliko sam zreo tada bio.
O radu u toj firmi, koja i danas radi većinom poslove na obnovi kulturnih dobara, kaže.
-Građevinska firma, nije ono što sam ja htio raditi. Plaća je bila jako dobra i puno sam naučio od starih meštara, ali moj je interes bio drugdje. Kad se sad sjetim, pomalo me hvata nostalgija za tim vremenima. Nas je u firmi bilo 60, sve domaći ljudi, a prosjek godina bio je 35. Danas je broj ljudi za ¾ manji, pogotovo domaćih, a prosjek godina je pred penziju. Žao mi je da mladi nemaju interesa za kamenoklesarstvo, ma općenito za sve obrte. Svi se vide kao konobari i vozači, rade pet mjeseci, zarade…Ma nije to loše, ali dokad? A kad u mladosti ne naučiš neki posao, teško se to poslije može nadoknaditi. Ja bih svima preporučio Klesarsku školu na Braču. Uvjeti su odlični, kriteriji za upis nisu zahtjevni, a znanje koje se tamo stekne ostaje kapital za cijeli život. Istaknuo bih kako interesa za klesarstvo u Dubrovniku ipak još ima, a primjer je i naš Lapađanin Juraj Pustić, koji je također završio klesarsku školu u Pučišćima, a danas je već 5 godina moj zaposlenik s jako dobrim rezultatima u poslu.
Deset godina je radio u građevinskoj firmi i onda, nakon smrti oca, sa svoji 27. godina dao je otkaz i otvorio vlastiti obrt. Puno mu je, kaže, u početku pomogao očev, a danas i njegov prijatelj Mijač Banac, koji je tada u Popovićima imao pravu radionicu. A koje su to karakteristike koje bi trebale krasiti klesara?
Ma klesar uopće ne treba imati umjetnički talent. Ja sam na primjer dobar tehničar, ali talenta baš nemam. To sam shvatio u usporedbi s ocem, koji je bio i slikar i kipar i klesar. Ono što je potrebno je volja i psihička čvrstina, jer je posao dugotrajan posao i ponavljački, pogotovo kad se tek uči. Kamen je tvrd, ali i osjetljiv, danima gledaš u jedno te isto. Nakon 27 godina u kamenoj prašini, ne mogu se zamisliti da radim nešto drugo, iako sad već osjećam pritisak jer svi bi htjeli da im se posao odradi što brže, a za kvalitetan rad s kamenom treba vremena.
Miho s obitelj, suprugom koja je fizioterapeut i dvojicom sinova, živi u Pendovom selu u Močićima. Tamo je i njegova radionica i sjedište obrta Klesarstvo Konavle u kojem su uz njega stalno zaposlena još dva djelatnika. A za budućnost se ne treba bojati jer je njegov mlađi sin, na sličan način kao i on nekad, prihvatio kamen kao svoj životni poziv.
-Stariji sin studira brodostrojarstvo i nije baš imao interesa za kamen. Mlađi sin se odlučio za obrt. Smiješno mi je kako se to sve ponovilo. Mlađi sin je prije dvije godine upisivao srednju školu i upisao je za vodoinstalatera. Ja sam mu složio sličnu priču kao i moj otac meni, kad sam htio biti automehaničar. On je odbio sve. I onda, nakon godinu dana škole, nije baš bio zadovoljan. Teško je naći praksu za obrtnike u gradu. Nitko ne želi učenike. Smetaju im u poslu. Pomalo razočaran, sin je izgubio interes za školu koju je upisao. Predložio sam mu da upiše klesarstvo na Braču i pristao je. Cijelo je ljeto sa mnom radio i već vidim da će i on, kao i ja „zaglavit“ u kamenoj prašini cijeli život.
Klesarstvo, nije, objašnjava mi Miho, rezervirano samo za muške. I u njegovo vrijeme bilo je djevojaka koje su završavale ovu školu, a sad ih ima i puno više. One se, objašnjava mi, rijetko zadrže u ovim „težim“ poslovima, ali umijeće klesanja kamena, jednom kad se nauči, otvara i cijeli niz drugih mogućnosti.
-Moja kolegica Mila Gavran iz Trpnja radila je sa mnom u Quelina 6. mjeseci, a onda je počela izrađivati suvenire od kamena. I danas od toga živi. Škola na Braču je jedinstvena u svijetu jer se tamo uče vještine rimskog klesanja kamena sa starim alatima. Ono što se tamo nauči je stvarno vrijedno znanje. Žao mi je što mladi sve manje interesa imaju za zanat obrade kamena, a posla je kao u priči. Ja sam za sljedećih godinu i pol dana rezerviran. Od klesarstva se može lijepo živjeti. Zato bih pozvao sve mlade, koji razmišljaju o obrtništvu, da upišu Klesarsku školu. Sve je tamo lijepo organizirano i učenički dom i prehrana i nastava. Roditelji se ne trebaju o ničemu brinuti, a djeca, čim završe školu imaju svoj kruh u vlastitim rukama.
FOTO: Privatni album
