Stvarno poštujem rad privatnog sektora koji puni proračune, od lokalnih do državnih. Poštujem rad privatnog sektora koji zapošljava. I razumijem njihov bijes kada vide kako se po upravama, agencijama, javnim tvrtkama zapošljava i šakom i kapom. Jer ga i sama dijelim. Razumijem bijes sektora koji mora brinuti kako zaraditi bruto plaće, za razliku od svih onih koji samo razmišljaju o tome kolike su njihove neto plaće. Ali i znam što vidim. I pitam se: jesu li baš ugostitelji ti koji bi trebali biti prvi ešalon brige Grada u ovom trenutku, kako se mogao steći dojam na današnjoj sjednici Gradskog vijeća, kada se vijećnik Maro Kristić založio da bi bilo normalno da im se do daljnjega ne naplaćuje javna površina. Jesu li oni prvi koje treba spašavati samo zato jer su se prvi “pobunili”? Jer oni pune proračun. Pune. Ali pune bogme i svoje špage.
Neki više, neki manje, ali pune. I neka pune. Nemam s time ama baš nikakav problem. Ne zamara me što dio godine nekolicina njih radi, a onda zatvore i žive k’o bubrezi u loju. Putuju. Piju koktele na prestižnim, egzotičnim, mondenim svjetskim odredištima odjeveni u najnovije markice. Voze super aute. I brodove. Kupuju stanove. Ništa me od toga ne zamara u vremenima ispunjenih očekivanja. Plaćaju svoje troškove, poreze, koncesije, ljude, što će raditi s viškom vlastitih prihoda u konačnici, njihova je stvar. Ali kad se počne događati nešto što nitko nije predvidio, a još manje priželjkivao, onda se od odgovornih i društveno osjetljivih ljudi očekuju ponašanje i stavovi koji uvažavaju trenutak. Vrijeme kroz koje prolazimo je izuzetno izazovno. Izuzetno teško. Ne treba ispisivati puno riječi da bi se obrazložilo zašto. Cijeli svijet dobro to zna, dok zbraja zaražene i mrtve od koronavirusa, dok prati gospodarsku putanju gotovo u “slobodnom padu”.
Svaka velika kriza je ujedno vrijeme koje pokazuje pravo lice ljudi. Hoće li se, kad sve ovo prođe, posramiti onaj tata koji je prije nekoliko dana, vozeći u jednoj trgovini kolica s desetak paketa pelena, odbrusio glatko NE, jednoj mami koja ga je molila jedan paket? U ovakvim vremenima se dokazujemo. I zauzimamo ispravan stav bez obzira koliko to zahtijevalo našu žrtvu i odricanje. Zauzimamo ispravan stav kako se ne bismo crvenjeli kada sve prođe.
Ovo je vrijeme u kojemu nastupaju najbolji. Oni koji imaju znanja i časti, one zaboravljene iskrene čestitosti, koji nude rješenja kada kritiziraju. I traže. Ovo je vrijeme koje na brzinu otkriva “kokošare” među nama.
Ovo je vrijeme kroz čije prve i najugroženije redove samo naizgled prolaze oni najhrabriji i najodvažniji. Jer sigurno i među liječnicima ima onih koji se boje zaraze, među prodavačicama i blagajnicama, vozačima autobusa, čistačima, vojsci onih čiji bi se nerad osjetio već prvog dana. Vojsci onih s 4,5 tisuća kuna koji samo na društvenim mrežama gledaju mondena odredišta i nasmijana preplanula lica s koktelima u ruci.
Ovo je previše ozbiljno vrijeme da se ne bi trebalo težiti zajedništvu. I da bi se bavili politikantstvom i populizmom. Svega je toga bilo na današnjoj kratkoj sjednici Gradskog vijeća koju je u afektu prekinuo, a nije trebao, gradonačelnik Mato Franković. Nije u Dubrovniku takva epidemiološka slika i situacija da gradski vijećnici nisu danas mogli i trebali odraditi skraćeni dnevni red koji im je jutros dostavljen, te konstruktivno i brzo, jezgrovito raspraviti predložene teme. Oporbenjaci su se ponijeli kao uvrijeđene frajle jer se nije ispoštovalo nešto što je, oni kažu, jučer dogovoreno, te su najavili svoj odlazak sa sjednice, na kojoj se, po njima, trebalo raspravljati o nevažnim temama. Budući da Grad mora i još uvijek može funkcionirati u relativno stabilnim okolnostima obzirom na epidemiološku sliku, zašto ne donositi odluke i o njima raspravljati? Vrijeme provedeno u gradskoj vijećnici moglo je biti puno kraće od onoga koje provede blagajnica u prehrambenim butigama, ako ćemo o tome razmišljati na takav način i na mogućnost zaraze.
Na Frankoviću je posljednjih dana veliki teret odgovornosti. Prema prvom čovjeku svakog grada, općine, Vlade, države, u ovakvim se trenucima okreću glave i očekuju odluke. Proteklih nekoliko dana, kada je postalo posve izvjesno da smo suočeni s debaklom turističke sezone koja je punila proračunske i privatne kese, te kada je postalo posve jasno da nitko ni u kristalnoj kugli ne može nazrijeti kraj krizi izazvanoj pogubnim koronavirusom, u poduzetničkom svijetu je zavladala razumljiva panika. I svatko je počeo tražiti svoje. Otpis troškova koji se, objektivno, niti ne mogu plaćati. Na Frankovićevom stolu su se vjerojatno gomilali zahtjevi. A, s druge strane, od njega se očekuje da osigura financijsku stabilnost i ne smanjuje davanja osjetljivim skupinama društva. Pod pritiskom tako različitih očekivanja od njega kao gradonačelnika, danas je “puknuo” na pitanju plaćanja javnih površina, kada je vijećnik Maro Kristić kazao da bi bilo “logičnije da se ona odluka koja svih oslobađa plaćanja naknade za javne površine u zimskim mjesecima, prolongira do 1. lipnja” jer je izgledno kako poslovanja neće ni biti. I u miru i u krizi čini se, uvijek puca na javnim površinama. U mirnodopskim uvjetima “zgrtanja” novaca poduzetnici ih žele što više, u krizi ih ne žele ni u milimetarskim veličinama.
Sezone nema i dogodilo se upravo ono na što su upozoravali svi stručnjaci kada su govorili kako je turizam osjetljiv poput listića na vjetru i kako je veliki rizik imati “sva jaja u istoj košari”. Košara je pukla, jaja su razbijena. I toga smo svi svjesni. Budući je dubrovački proračun najviše oslonjen na prihode vezane uz turizam, teret krize će se jednostavno morati raspodijeliti kroz model zajedništva. Iako privatni sektor otpušta ljude – a to se masovno događa – ne treba očekivati da će u javnim službama itko dobiti otkaz. A kad je već tako, mudro bi bilo pokazati projekcije planiranih smanjenja troškova u gradskoj upravi i stava po pitanju plaća koje stižu iz proračuna. Da je gradonačelnik Mato Franković komunicirao na takav način, pokazao bi da je svjestan kako u krizi nema povlaštenih, te da svatko mora preuzeti svoj dio “žrtve” u ovim ne-vremenima. A onda bi možda izbio i municiju iz oružja kojim “po njemu pucaju” pojedinci iz privatnog sektora i oni koji za njih rade.
