KOMENTAR: Strava i užas u dubrovačkoj bolnici

Strava koja se dogodila u dubrovačkoj bolnici nema opravdanja. I umjesto da iznjedri momentalno kuvertiranu ostavku ravnatelja dr. Marija Bekića, najodgovornije osobe u upravljačkoj strukturi dubrovačke bolnice, najavljuje se osnivanje nekakvog povjerenstva koje će uroditi – ničim. Osim dobitkom vremena i otupljivanjem gorčine koja se stvorila u javnosti nakon informacije kako je muškarac nakon što je preminuo ostavljen da leži na patologiji danima, a da nitko nije o tome obavijestio njegovu obitelj. Nitko! Nije obavijestio njegovu obitelj.

Strava koja se dogodila u dubrovačkoj bolnici, na brutalan i jezivo okrutan način, konačno bi morala otvoriti oči svima onima koji ih uporno i namjerno drže zatvorenima već godinama. Iako svi oni koji su najodgovorniji i koji u svojim rukama imaju alat nešto promijeniti, sve znaju. Već godinama znaju da je dubrovačka bolnica “u slobodnom padu”, da se problemi gomilaju i da se ne rješavaju. Znaju za organizacijske probleme, znaju za međuljudske odnose zbog kojih su mnogi liječnici jedva čekali otići, znaju za propuste, za nepravedna napredovanja, nestimuliranja i nepoštivanja rezultata rada. Znaju i ne poduzimaju ništa. Stranačka HDZ-ova omerta visi nad dubrovačkom bolnicom već godinama.

Odgovornost, gospodo! Odgovornost. Biti ravnateljem laskava je titula. Put do takvih tituliranih pozicija utire stranačka iskaznica. Pa ako smo već i otupili na to ili počeli to prihvaćati kao “normalno”, ne zato jer istinski mislimo da je to normalno, nego čisto zato da bi nam bilo lakše živjeti, uvijek se trebamo pitati zašto se za brojne, važne pozicije, radi loša selekcija? Odgovornost za ovu stravu koja se dogodila u dubrovačkoj općoj bolnici snosi prvi čovjek. Hijerarhijski je snosi. Ali snose je i svi oni koji su odobrili i odobravaju njegovu opstojnost, iako sve znaju. Znaju.

Strava koja se dogodila u dubrovačkoj bolnici jasno je pokazala da neki jako bitni sustavi ozbiljno škripe. Nema ih. Ne postoje. Urušeni su jačim potresom od onoga koji je pogodio Petrinju. I nije se to dogodilo preko noći. Urušavanje je počelo odavno, ali oni koji su znali da sve “puca” pravili su se da ne znaju.

Strava koja se dogodila u dubrovačkoj bolnici je na površinu izbacila čitav niz pitanja o povjerenju koje bismo kao pacijenti morali i trebali imati u zdravstveni sustav o kojemu nam ovisi život, naš i naših bližnjih. Nije to patetika. A kako i koliko povjerenja imati u kvalitetu skrbi i metodu liječenja, “praćenje” stanja pacijenta kad se nitko iz bolnice ne sjeti nazvati obitelj da mu je njegov otac, suprug, svekar, brat, preminuo? Ne satima. Nego danima. Narušeno povjerenje u sustav, na žalost, guta i sve one uspjehe, znanje i predani rad odličnih liječnika i osoblja koje još uvijek radi u našoj bolnici. I ovo što se dogodilo, zacijelo njih puno više frustrira, demotivira i deprimira nego nas “s ceste” koji tek u sporadičnim segmentima znamo o svemu onome što se u bolnici događa.

Strava koja se dogodila u dubrovačkoj općoj bolnici ukazuje na pukotine sustava koje je korona samo razotkrila i produbila, ne bazično uzrokovala. Strava koja se dogodila u dubrovačkoj općoj bolnici ukazuje na sav užas kojega obitelji opravdano prolaze nakon što nekoga svoga “smjesti” u bolnicu, bez mogućnosti da ga dođe posjetiti ili dobije informaciju o njegovom stanju. Zakazao je sustav u odnosu između pacijenata, obitelji i onih koji su se odlučili za poziv – pomaganja ljudima. Medicinsko osoblje radi u nenormalnim uvjetima, (pre)malo ih je i umorni su, je li bilo nemoguće organizirati centar na kojemu bi volonteri davali obitelji podatke o njihovim bolesnim članovima? Ili je bilo najlakše svaki takav pokušaj odgurnuti i zaogrnuti plaštem kako se ne može, iz ovih ili onih razloga. Jer, ta šutnja iz bolničkog sustava koja odjekuje u obiteljima nakon što nekoga svoga u ovim korona uvjetima “smjesti” u bolnicu, najteže pada. Ovaj užas da pacijent četiri dana leži na patologiji a da njegova obitelj nema pojma da je umro, tek je bolno vidljivi vrh sante leda nepoštivanja, vjerojatno postojećeg protokola u takvim slučajevima, obistinjenje svih strahova članova obitelji koji se pitaju imaju li njihovi najbliži adekvatnu njegu, skrb i pažnju nakon što se iza njih zatvore bolnička vrata. Ovaj “slučaj” o kojemu bruji čitava hrvatska javnost strašan je upravo zbog toga što ukazuje na razmjere nebrige o pacijentima, kada se jedanput nađu u izoliranim bolničkim prostorima, a pogotovo ukoliko nisu u stanju osobno komunicirati sa svojom obitelji.

Na ovaj užas koji se dogodio u dubrovačkoj općoj bolnici jednostavno nema ni riječi niti odgovora kojima bi se moglo naći ikakvo, ali baš ikakvo opravdanje da je čovjek, čovjek s imenom i prezimenom, svojim životom, ljudima koji su ga voljeli, ležao danima na patologiji a da mu nitko nije obavijestio obitelj. Da se nitko nije pitao gdje je pacijent iz sobe xy, da se nitko nije pitao kako je moguće da nitko danima ne dolazi po tijelo… kako je to moguće, ljudi moji, kako je to moguće?