Jedan od tata, Ivica Hajdić, na svom je fb profilu napisao tekst koji potiče na razmišljanje, ali i djelovanje. Prečesto od pogleda na sebe, ne vidimo oko sebe, koliko tuge, koliko borbe, koliko nevolje i gubitaka, koliko neželjenih usamljenosti. Neke se tuge iz dječjih očiju ne mogu izbrisati, ali im se može utrti put u budućnost posut zajedničkom brigom o njima. Hajdić piše:
Jučer smo u Studentskom centru u centar svega stavili studente i učenike koji nas trebaju, jer smo u mnogima prepoznali duboku tugu kojoj nije mjesto u nevinim očima dijeteta.
Neki od njih su morali izbrisati mamu iz imenika zauvijek. Taj „dilit“ boli neopisivo. Neki bi dali sve na svijetu kad bi s tatom opet mogli gledati utakmicu sa kauču obučeni u one naše kvadratiće. Utakmice bez oca nisu iste. Neki tatu povezuju uz osjećaj beskrajnog nedostajanja.
Nekima je život namjenio knjigu okrutnog sadržaja. Knjigu koju čitaš i jecaš u sebi.
Jučer je bio jedan od onih dana kada možeš bez imalo susprezanja reći da si zaista ponosan.
Jučer je bio jedan od onih dana kada možeš kao Gibbo reći : „Kapetane, sve je kako triba!“ i ne sramiš se pustiti suzu u kojoj su se izmješale ponos, tuga i neka davno izgubljena ljudskost.
Jučer je bio onaj dan kada možeš reći da si ponosan na ovaj Grad koji slika temperama srca, najljepšim mogućim kolurima.
Jučer je bio onaj dan kada si ponosan na prijatelje koje nazivaš svojom braćom. To je bio dan istinskog ponosa na čejad u kojima dobro počiva, samo ga treba potaknuti.
Za mene je najljepša molitva na svijetu nesebično pomaganje drugima i nekako nas je ova molitva dovela svih pod istu kupolu.
Možda ove riječi pok. Tomislava Ivančića najbolje odražavaju sav smisao ovog našeg puta, kad nas ljudi pitaju zašto, zbog čega, s kojim ciljem to radite !?
„Ništa ne raduje kao radost koju si dao drugome, jer to je ljubav!“
Hvala vam što ste kreirali ovo čudo, hvala 45 400 puta dragi ljudi! – zapisao je Ivica Hajdić, samo jedan od tata koji okupljaju cijeli Dubrovnik pod zajedničku kapu dobrote.
