Idem u Calgary.
Prvo što su me svi pitali kada sam rekla gdje idem, bilo je: a što ćeš još vidjet? Idete li još đe – Toronto ili Vancouver? Para ko’ da smo doma pa me pitaju ‘oću se zaletit do Splita. Relacije o kojima pričamo nisu usporedive s onima u Europi i zapravo je to ko’ da nekome tko ide u Atenu predložite da usput svrati do Beča na šnicel.
Napisala: Kiti Iveta
Ono što sam prije samog odlaska znala o najvećem gradu kanadske pokrajine Alberta jest da mi tamo žive obiteljski prijatelji, da je hokej najpopularniji sport, da su im temperature od 30, 40 stupnjeva ispod nule normalne, a Kanadu sam, iskreno, zamišljala kao nepreglednu, praznu, hladnu ravnicu. Vjerujem da bi moje drage profesorice, Šimundić iz osnovne i Veraja iz srednje škole, bile jako razočarane mojim predznanjem, ali nije do njih, nego sam zaboravila pa ih molim ovim putem da se ne najede.
Krenem li s općenitim informacijama, površinom, brojem stanovnika, industrijom, znamenitostima, to će poći udugo, a budući da takve informacije vrlo jednostavno možete pronaći na Googleu taj ću dio preskočiti i pokušati vam približiti Kanadu, odnosno mali dio te goleme zemlje, đe sam bila u viziti i to podijeljeno u pet dijelova: Calgary, Rocky Mountains, British Columbia, Nacionalni park Banff i naravno, ljudi.
Udobno se smjestite, polijećemo!
Calgary
Prva mi je asocijacija na Calgary – kontrast. Kontrast Downtowna i ostatka grada. U centru vas dočekaju zgrade od kojih ne vidite nebo, a u ostatak grada su niske kućice s maksimalno dva kata. Naime, svi se pridržavaju strogog zakona koji nalaže da ni jedna kuća ne smije imati više od dva kata, a đardini okolo kuće su obavezni. Izuzetno pitoreskno, toliko da čovjeku nije jasno kako se taj silni snijeg ne rastopi od „slatkoće“ toga grada.
Primjerice, u centru je izgrađen Calgary Tower s kojeg vam se pruža pogled na cijeli grad. Nekad davno to je bila najviša građevina u Calgaryju, danas je to jedna od nižih, specifična zbog svog oblika i svjetala kojim se obilježavaju određeni važni dani. Na dan kada igra njihova momčad Calgary Flames, Calgary Tower svijetli crvenom bojom. Svaki je neboder u centru Calgaryja priča za sebe. Calgary je 2012. proglašen kulturnom prijestolnicom Kanade, a osim brojnih umjetničkih instalacija postavljenih po gradu, arhitektura nebodera je toliko fascinantna, da i oni postaju svojevrsno umjetničko djelo, ali i dokaz tehnološke i civilizacijske razvijenosti te zemlje.
Fun fact – ako istražujete centar obavezno provjerite +15 Pathway Network. Neboderi u centru grada spojeni su mrežom 86 mostova i preko 18 kilometara možete šetati bez da iziđete vanka na zimu, a naziva se “+15” jer su staze oko 15 stopa (otprilike 4,5 metara) iznad razine ulice i osiguravaju ljudima da i uz velike hladnoće normalno funkcioniraju u obavljanju svakodnevnih poslova. Ovo je jedan od najopsežnijih sustava pješačkih staza na svijetu. Predobro!
Nastavite li se gubiti „vanjskim“ ulicama downtowna doći ćete do Olympic Plaze koja je izgrađena za Zimske olimpijske igre u Calgaryju (1988.) kao mjesto ceremonije dodjele medalja, a sada je domaćin mnogim posebnim događajima i festivalima tijekom cijele godine. Knjižnica u centru grada ostavlja bez daha, a osma i sedamnaesta avenija su najpoznatije po barovima, restoranima, butigama itd. Najstariji bar je Ship&Anchor, a između brojnih navijačkih šalova na zidu ponosno stoji i Hajdukov.
Ako niste ljubitelj visina, pa ćete radije preskočiti predivne poglede s njihovih krovova, duž rijeke Bow, koja teče kroz centar grada niz je prekrasnih parkova, a jedan od najljepših je “Prinčev otok”. Rijeka Bow dijeli centar od ostatka grada, a ako je prijeđete upoznat ćete jednu od najstarijih i najpoznatijih četvrti pod nazivom Kensington. Prepuna je šarmantnih kafića i restorana, a moja je preporuka Niko’s bistro – vaše nepce će biti u ekstazi od sjajne hrane, popit ćete čašicu dobrog vina s našim prijateljima i ponosno uživati u brojnim slikama Dubrovnika koje krase zidove.
Imali smo sreće s vremenom. Dočekala nas je lijepa jesen pa smo se nauživali šetnji na otvorenom, ali ipak nas je jedno jutro pred sam kraj našeg putovanja probudio snijeg! I drago mi je da jest (iako inače nisam obožavatelj ) – ali to je jedna sasvim druga dimenzija snijega. Prekrasan je, grad pretvori u pravu bajku! Možda je snijeg pao jer su Calgary Flames na domaćoj utakmici pobijedili Pittsburgh Penguinse za koje igra jedan od najbolji hokejaša Sidney Crosby koji je na Olimpijskim igrama u Vancouveru 2010. zabio odlučujući gol u finalu i pobijedila svoje najveće rivale – SAD. Samo ću vam reći da zgrade, parkove i grad možete istražiti na internetu, ali hokejašku utakmicu u Calgaryju morate doživjet!
Calgary je okružen brojnim rančevima, a grad je između ostalog poznat i po vrhunskoj govedini. Odmah sam gladna kad se sjetim tih stakeova! Još davne 1912. godine organiziran je prvi rodeo Calgary Stampede, poznat i kao najveća svjetska priredba na otvorenom. Tradicija je neprekinuta do dan danas, ali održava se u srpnju pa nažalost nisam vidjela kauboje. U svakom slučaju, Calgary je puno više od grada kauboja, a sve im mogu oprostiti osim hash browns i caesars. Tko još jede patate za doručak? I tko pije votku s tabascom i pomadorama za mamurluk?
Rocky Mountains
Tu nemam vele za napisati, najbolje je da povirite slike! Da bismo došli do British Columbije, čekala nas je vožnja od nekih 8 ura kroz Rocky Mountains. Inače sam poznata kao osoba koja svoj kušin za spavanje stavi na glavu i probudi se na destinaciji, ali ovu vožnju nikako nisam htjela propustiti!
Izmjenjuju se prizori planina, rijeka, jezera, pašnjaka i svi redom ostavljaju bez teksta. Što dalje ideš slike su sve spektakularnije, na momente nisi siguran jesi li ipak zaspao pa svu tu nadrealnu ljepotu prirode sanjaš. Relacije i udaljenosti su tako velike, da cijelim putem čitaš upozorenja i obavijesti– ostajete bez signala, idućih 130 kilometara nema benzinske, nema interneta, WI-FI-ja, TV ili radio usluge…nema kuće, kolibe, šatora, nema ničega – samo planinska prostranstva. I divlje životinje…kad usporite, izletjet će vam sob! Sob!? Zar to nije ona preslatka životinja koja Djedu Mrazu pomaže podijeliti božićne poklone!? Kakva nesreća ili tako nešto!? Sva sreća sreli smo ih samo uz put, nisu odlučili priključiti se cestovnom prometu.
Svakako, jedva sam čekala povratak iz British Columbije da mogu opet uživati u tim prizorima i da vidim sve ono što sam možda propustila i to ne radi spavanja, nego radi mraka…a ne trebam vam govoriti da nema rasvjete putem. Tako da sam tek u povratku vidjela indijanski rezervat kroz koji prolaziš u vožnji. Nema zaustavljanja, osim ako vam ne treba marihuana!
ZAKLJUČAK: U rječniku bi pored riječi OUTSTANDING trebala samo stajati slika Rocky Mountainsa bez ikakvog objašnjenja.
British Columbia
Vikendica na jezeru. Mir, tišina, divota od života. Idilu može jedino pokvariti medvjed, ako ostavite hranu uvečer vanka. Jedan dan smo išli u obilazak vinarija, a drugi dan u grad Kelowna.
U gradu i okolici postoji više od 40 vinarija koje se nalaze unutar 20 minuta vožnje. Mi smo se odlučili za dvije. Mission Hill jedna je od najuspješnijih i vizualno najposebnijih vinarija u Kanadi. To je doslovno grad u dolini Okanagan koji uključuje zvonik, nagrađivani restoran i amfiteatar na otvorenom. Degustacije su na vrhunskoj razini, a osim vašeg nepca, iskustvo je i pravi vizualni doživljaj. Druga vinarija koju smo posjetili bila je Quail’s gate, smještena na obali jezera Okanagan. Tu smo i objedovali, a njihov Pinot noir još uvijek sanjam!
Navečer se zatvorite u drvenu kućicu, uživate u old school druženjima bez interneta, ako se još uvijek znate zabavljati tako. Jutro je bilo toliko prekrasno da sam odlučila napraviti đir s kajakom. Malo me bilo strah radi zime da se ne prevrnem, ali ipak sam ja sestra Sinković i nisam ih razočarala. To je bio pravi spektakl! Izlazak sunca, a ja veslam…u glavi mi je osim ljepota obale bio samo doručak. I okej, nadala sam se da neće baš meni iz jezera izletjet Ogopogo, mitsko biće za koje se vjeruje da pliva jezerom i straši djecu, ali i velike.
Posjetili smo i Kelownu – najveći grad u regiji Okanagan koji se nalazi se u samom srcu te vinske provincije. Taman kad se „umorite“ od mira i tišine, dobro dođe skoknut do grada – viđet ljude, poviriti što ima po butigama i doživjeti civilizaciju, sasvim drukčiju od one na kakvu ste navikli na jezeru.
Banff
Vožnja do Nacionalnog parka Banff trajala je oko 2 ure, što je uključivalo puno momenata “uspori, vidi ovo, wauuu“ i nekoliko zaustavljanja za slikavanje. Cijelo područje proglašeno je nacionalnim parkom još 1885. godine i obuhvaća 2500 milja kanadskih Rocky Mountains, a sam gradić Banff jedno je od najpoznatijih mjesta. Snijeg je već pao, a mjesto se pretvorilo u pravi winter wonderland. Male kućice, male ulice, planine svuđe okolo, miriše čokolada!
Rekli su da sam uhvatila zadnji vikend bez gužve jer su taman od iduće setemane otvorena skijališta. To je ko’ da ste u Dubrovnik došli u 10. mjesecu a još je lijepo vrijeme. Tako i ođe, počela zimska idila, a gužva još nije krenula. Šetali smo po gradu, uživali u njihovim specijalitetima, u prirodi. Mala božićna butiga mi je bila koda sam ušla u film Sam u kući 2 u Duncan’s store. Bila sam k´o malo dijete, nisu me mogli išćerat! Ali, toliko je toga za viđet, a vremena uvijek premalo…
Nakon što sam se u butizi pretvorila u djevojčicu, postala sam princeza u dvorcu. Naime, nedaleko od čarobne butige se smjestio se još čarobniji Hotel Chateau Fairmont, upisan na svjetsku listu UNESCO-ve baštine. Nalik je dvorcu, a lokacija mu je izmišljena – okružen je planinskim vrhovima, glečerima i jednim od najljepših jezera svijeta – Lake Louise.
Jezero se nalazi između dva planinska vrha i svojom intenzivnom bojom daje kontrast koji nikada nećete zaboraviti. Zapravo, njegove tirkizne vode savršeno odražavaju visoke planinske vrhove i ledenjak Victoria. Vjerujem da ovo jezero sjaji kao dragulj na suncu u svim godišnjim dobima. Nevjerojatan prizor koji morate doživjeti da bi povjerovali.
Ljudi
Mogla bih o Kanadi do u nedogled! O čaroliji njene prirode, o jezerima tolikima da ti se čini da gledaš u more, o stakeovima, o djeci koja prije nauče klizati nego hodati, o snježnoj idili, o ekstremno toplom vjetru Chinook koji u samo par ura podigne temperaturu i za 20 stupnjeva. ..mogla bih pričati da je unatoč ludoj zimi u prosjeku 300 sunčanih dana godišnje, o hokeju, o butigama koje izgledaju kao gradovi, o patatama uz svaki obrok…ali ljudi! Ljudi su ono što čini grad, zemlju i ono što te osvoji. Bez iznimke, svi su ljubazni, dragi, otvoreni su prema svemu i svakom, i imaju razumijevanja za sve i svakog.
Taksisti te uvijek pitaju kakav ti je dan, ako tako procijene na cesti ti ljudi samoinicijativno nude pomoć, svi te pozdravljaju, prihvaćaju…i ne, nije da se to potrefilo pa je jedna osoba bila takva – takvi su bili apsolutno svi ljudi s kojima sam se susrela! To nije grad kauboja, to je grad u kojem je prema statistikama, oko 28 posto stanovnika rođeno u inozemstvu, a o multikulturalnosti i inkluzivnosti dovoljno govori činjenica da se u tom gradu govori više od 140 jezika.
U jednoj sam prilici, ne razmišljajući žalosno izjavila kako nisam vidjela Indijance i stavila ruku na usta i radila oooo . Moji su se prijatelji svima za stolom stoput ispričali zbog moje političke nekorektnosti. Do te mjere su pažljivi i obazrivi. Dok živiš učiš, to i jest cilj svakog putovanja, zar ne?
