Hvalevrijedna je inicijativa suradnje Dubrovačkih ljetnih igara s hrvatskom nezavisnom scenom, posebice u ovome slučaju autorskog projekta Jimmy Ćorak, jer se radi o presjeku autorskih imena i organizacija koje su na njoj ponajbolje – Kunst teatar, Kuća Klajn i Umjetnička organizacija Punctum.
Napisala: Petra JELAČA
No inicijalni problem, prije osvrta na izvedbu, čak i prije samog gledanja, je kategorija u kojoj se premijerni naslov izvodi – ne može biti tretiran kao ostale festivalske premijerne produkcije. Kako je suradnja s nezavisnom scenom, a postojala je i prethodnih sezona, predmet ovakvih projekata, za obje bi strane, a i za kulturnu javnost bilo dobro da budu naslovljene, primjerice: Dubrovačke ljetne igre i nezavisna scena, što ide u prilog i tradiciji nekadašnjih off programa i svakako pohvalnoj inicijativi distribucije javnih sredstava u suradnju s nezavisnim umjetničkim organizacijama koje proizvode kvalitetne programe.
Matija Čigir, izvođač i jedan od autora, uz redatelja i autora Ivana Plazibata te dramaturginju i autoricu Ivanu Vuković, ne izvodi klasičnu monodramu, premda je na sceni sam sat i pol. Njegova je monodrama pisana drugačijim izvedbenim jezikom od klasičnih dramskih na koje je, vjerujem, dubrovačka publika većinom navikla. Nastala kroz niz izvedbenih i idejnih improvizacija na temu westerna i zatvorenog muškog svijeta, te duboko emotivne teme odnosa oca i sina, Čigirova izvedba balansira između poniranja u vlastitu nutrinu, u nutrinu kreiranog lica, igre s izvedbenom situacijom, humorom, ironijskim odmakom, te igre s publikom, a najveća su joj kvaliteta fina pretapanja svih tih registara, postojanje narativnog okvira ali i njegova nedovršenost, što sve odlikuje prepoznatljivu estetiku autora okupljenih u prvome redu oko Kunst teatra. Tipično kunstovsko odugovlačenje izvedbe, uz davanje mogućnosti publici da izabere kada je kraj i izađe u određenom trenutku opravdano je duhovitošću i kvalitetom izvedbe Matije Čigira a ponajviše stvaranjem sadržaja kroz specifičnu vrstu potpune improvizacije koja to ipak nije.
Publika za ovakve izvedbe nije odviše brojna, a ona prisutna uživala je u duhovitoj obradi univerzalnih tema na suvremeni način, pa ovakve koprodukcije, uz drugačiju najavu, i u drugačijem okviru, svakako treba podržati.
Bilo bi poželjno da pri inicijalnom dogovaranju ipak postoji neka tematska spona između samih izvedbi i ne tako malo važnog koproducenta – Dubrovačkih ljetnih igara, kao što je bio slučaj lani s autorskim projektom Dražena Šivka Maske. Ta spona može biti itekako suvremena, te primjenjiva na širi dubrovački kontekst, izvodiv i u ostalim hrvatskim gradovima, ali s pečatom festivala pod čijim je okriljem nastao, što je i odličan poligon za problematiziranje aktualnih tema koje neće moći biti dotaknute glavnim festivalskim premijernim naslovima.
