Nakon zaista dugo vremena, niza dugih sezona, Dubrovačke ljetne igre dobile su predstavu koja dugo neće biti zaboravljena. Vojnovićev Ekvinocijo u režiji Krešimira Dolenčića postavljen na novoj ambijentalnoj lokaciji istezališta Posat na Pločama, s perspektivom gradske luke i mora u pozadini počiva na klasičnoj dramskoj režiji, s primjesama filmske naracije u nekim segmentima. U potpunosti se oslanja na Vojnovićev tekst i sjajne glumce a u isto vrijeme ga uspijeva suptilnim i promišljenim režijskim zahvatima depatetizirati i osuvremeniti. Ne govorimo o licima koja su jaka a do nas dopiru iz devetnaestog stoljeća, ona su tu, živa i suvremena, nevezano za mjesto i vrijeme.
Napisala: Petra JELAČA
Ovaj Dolenčićev Ekvinocijo je, generalno govoreći, rijetko uspjeli primjer suvremene dramske režije bez vidljivo prisutnih učitavanja redateljskog koncepta. Znalački odabran ambijent s pogledom na brodove i more uokviruje atmosferu priče koja uvlači gledatelja u radnju i duboko ga se dotiče.
Jele Zrinke Cvitešić donijela je jedno novo i silno bogato čitanje te uloge. Ona je jaka i prkosna, odlučna, puna potisnutog života i snage, premda uhvaćena u mrežu usuda kojemu se hrabro suprotstavlja. Životnošću kojom je napunila svoju ulogu pomaknula je interpretativne granice, naročito završnom scenom u kojoj njezino uzimanje pravde u ruke biva motivirano obranom sinovljeve budućnosti, ali i strašću, erosom, u potpunoj i predanoj suigri s partnerom Goranom Višnjićem u ulozi Nika Marinovića.
Goran Višnjić začuđujućom lakoćom postupno nijansira svoje lice. U početku ga postavlja gotovo stereotipno, da bi svakim novim trenutkom nastavio rasti, te vješto i čvrsto graditi njegovu vanjštinu, iz koje do publike itekako dopire suvremenost u vidu nemilosrdnih kapitalista našeg vremena. Niko ipak vidi, razumije i osjeća ispod svega toga, što Višnjić sjajno nijansira, kulminirajući u završnoj sceni kada Jelu ljubi, a ona ga i ljubi i ubija.
Goran Grgić kao kapetan Frano Dražić starija je i nešto manje nemilosrdna varijanta Nika Marinovića. Upravo na opreci ćudljivosti i nekadašnje nemilosrdnosti a zapravo uznemirenosti pred djelima koja poduzima, Goran Grgić izvrsno gradi svoje lice. Što zbog dobi što zbog svijesti, pogađa ga okrutnost brojnih smrti mladića koji hrle ka boljem životu, u Ameriku, pa tim više nastoji pokazati kako je sklopio dobar posao udajom svoje kćeri za krvnika, kroz jednu vrstu stalno prisutnog nemira i gordosti.
Mladi ljubavni par, Anica Lare Nekić i Ivo Ledinić Karla Mrkše izvrsno su se nadostavili na ovu klasičnu a suvremenu interpretaciju Vojnovićeva teksta. Njihova je ljubav iskrena, prava, a opet tjelesna i opipljiva. Anica nije samo ustrašena kći oca silnika, Ivo nije samo uzoran sin i odličan meštar, on je osoba s karakterom i vidnim provalama očeve naravi. Anica Lare Nekić je naročito dobro, novo i jako lice. Ona ima snagu suprotstavljanja; na kraju je bijeg s Ivom vidno njezina odluka, a to je i jedna od važnijih linija redateljskog i glumačkog čitanja ove predstave: snaga žena, prisutna u svim licima a bez ikakvog zadiranja u tekst: dapače, on se doima kao nov i suvremen, u potpunosti dopire do publike i u tome je najveća zasluga ove režije.
Mirej Stanić kao Mare Pendova, Joško Ševo u ulozi barkarijola Pava, Olivera Baljak kao Kate, Pavova žena, naročito Branimir Vidić kao parok, živo su slikali ljude malog primorskog mjesta, kao i svi ostali u ulogama puka i djece. To su bili, savršeno uklopljeni: Jelica Čučević, Ante Tonći Đurković, Maro Drobnić, Toni Kukuljica, Luka Bokić, Toma Tolj, Roko Roca, Nikolina Krupec, Nea Martinović, Petrunjela Baće, Nea Njirić, Erin Saltarić, te Božo Petrić kao stari mornar.
Jezični savjetnik Maro Martinović napravio je kao i inače odličan posao, a čini se da nije imao previše teškoća u radu s glumcima, jer ga s lakoćom usvajaju i govore, uz tek jednu iznimku.
Snaga nadolazećeg ekvinocija, atmosfera iščekivanja nečeg velikog i opasnog, sudbinskog raspleta, na pravi je način podcrtana glazbom Stanka Juzbašića kroz oblikovanje zvuka Đonija Čučevića, posebice dobro naglašena redateljskom odlukom da se izvede simfonički intermezzo. Interpretira ga glas Vlaha slijepoga, trećeg oka zajednice, daljnjeg odjeka slijepih proroka, čitavo vrijeme prisutan na sceni. Maro Martinović ga snažno i pamtljivo interpretira; njegov je Vlaho slijepi lojalan Jelin saveznik – oni su okosnica onostrane snage koju zadobivaju društveno marginalizirani pojedinci.
Perica Martinović kao Marija od poste kreirala je odličnu ulogu koja uz Vlaha slijepoga i Luciju Nike Lasić tvori čvrstu bazu primorske zajednice. Zavičajnost je samo okvir ove maestralno napisane i po svemu univerzalne drame, a redatelj je to jako dobro razumio i nadasve točno pročitao.
Scenografija i adaptacija prostora Dinke Jeričević nije samo stvorila ugođaj maloga primorskog mjesta – stvara i jednu vrstu čarolije, filmskog ugođaja koji kao da je srastao s ambijentom. Prostor je razigran na više planova, uz obalu i na moru, na barkama. Kostimi Lea Kulaša i dizajn svjetla Tomislava Maglečića dodatno obogaćuju atmosferu, kao i dojmljivo koreografirane scene mještana Zrinke Japunčić.
Krešimir Dolenčić napravio je zaista izuzetan posao, i to zato jer razumije kako dubrovačka ambijentalnost može nastaviti živjeti: ne kroz oponašanje prethodnika, nego kroz razumijevanje ključa njihovog uspjeha. Jedino tako možemo biti suvremeni u svakoj novoj postavi klasika i tek onda oni ovako snažno mogu doprijeti do publike.
Na opću radost i zadovoljstvo, konačno smo dobili predstavu kakva bi trebala biti kvalitativnim orijentirom za daljnje sezone.
Spuštanje kriterija ispod ovog umjetničkog nivoa nije nešto na što bismo se trebali navikavati (a počeli smo), pa bi novo vodstvo Igara trebalo težiti da ovo postane pravilo, a ne iznimka.
