Djeca iz Dječeg doma Maslina vratila su se sa svog prvog skijanja i zimovanja. Puni dojmova i presretni, jednako kao i njihovi odgajatelji, među kojima i socijalna radnica u Domu zaposlena kao odgajateljica, Katarina Ničetić koja je putem društvenih mreža uputila poziv za donacijom skijaške opreme.
– Na skijanju nam je bilo stvarno prekasno, ovo je naše prvo zajedničko zimovanje, vratili smo se sretni i puni dojmova, nadam se da će ovo postati praksa za ubuduće. Zahvalila bih se našem ravnatelju Božidaru Šustiću koji je podržao naš prijedlog za skijanje. Svi odgajatelji su na svoj način doprinijeli u realizaciji kako bi djeci ovo putovanje bilo nezaboravno. Naročito se zahvaljujemo svim dobrim ljudima ovoga grada koji su vođeni dobrotom skupili donacije za odlazak na skijanje kao i svim ljudima koji su na naš upit za opremom u roku jednog dana zatrpali dom svim potrebitim, punog srca prepričava Katarina koja se svaki dan iznova ponovno uvjeri da je zvanje koje je odabrala, bilo suđeno baš za nju.
-Kada sam upisivala fakultet, znala sam da je jedna od opcija nakon završetka fakulteta rad s djecom, ali upisala sam baš ovaj fakultet jer sam od malena imala izraženu empatiju. Ispunjavalo me pomaganje drugima i želja da zaštitim slabije stoga je socijalni rad postao moj logičan životni put. Nisam u tom trenutku znala za što se želim specijalizirati jer nisam toliko znala o struci, ali uvijek sam nekako naginjala radu sa starijim osobama i s djecom.
Moja mama uvijek prepričava anegdotu kada sam imala sedam godina: bile smo u šetnju i svratile smo na placu u Gruž. Ja sam vidjela staru bakicu koja je prodavala šipke (mi smo doma imali dva stabla šipaka). Sav svoj džeparac sam potrošila i kupila njene šipke. Bilo mi je žao bakice koja je stajala na suncu, a nitko nije prilazio njenom štandu (banku). Danas mogu zahvaliti i svojoj majci koja me u tome podržala.
Zašto biste svoje zanimanje preporučili mladima?
Svoje zanimanje bih uvijek preporučila mladima jer nam je više nego ikada prije potreban svijet u kojem znamo pružiti ruku, pomoći potrebitima, biti odgovorni, zauzeti se za pravdu, poštenje, pokazati empatičnost. Upravo je to šira slika pomažućih profesija. Smatram da svaki socijalni radnik koji živi svoju struku i sve što ona nosi čini razliku te duboko vjerujem da dobri ljudi sa iskrenom motivacijom mogu promijeniti svijet.
Pripravnički staž odradili ste u Domu za starije osobe, a od 2021. godine zaposleni ste u Centru za pružanje usluga u zajednici Maslina na mjestu odgajateljice. Starije osobe i djeca, često puta se zna reći da imaju puno toga zajedničkog. Biste li i vi to rekli?
Po mom mišljenju su djeca i starije osobe lice i naličje istog novčića, da se izrazim metaforički. To su kategorije ljudi kojima najviše trebaju pomoć, podršku, suradnju, ljubav, razumijevanje i osnaživanje. Socijalni radnici su tu da im to sve pružimo i pomognemo zadržati i/ ili izgraditi njihovu autonomiju i dostojanstvo.
Što pamtite iz doma za starije?
Godinu dana pripravničkog staža u domu za starije je jedno prekrasno iskustvo gdje sam shvatila da je samo jedan osmijeh i pokoja lijepa riječ dovoljna da usrećiš drugu osobu. U vrijeme kada nemamo vremena jedni za druge, starije osobe su te kojima najviše nedostaje razgovor i socijalni kontakt jer su na to navikli. Mnogo puta sam čula kako se uz mene osjećaju mlađe i kako sam ih svojom neposrednošću nakratko vratila u mladost, što me svaki put iznova usrećilo. Bila sam sretna prije svega što su oni znali da sam tu za njih kao stručnjak, najčešće u ostvarivanju njihovih prava, ali sam bila i čovjek koji je od njihove mudrosti i iskustava puno naučio o životu. To je jednostavno uzajamno uvažavanje i poštovanje koje nema premca.
Koliko vas iskustva koja doživite na poslu mijenjaju kao osobu?
Iskustva s posla me svakodnevno mijenjaju kao osobu jer puno lakše savladam neke tekuće životne probleme. Postajem strpljivija, usmjerenija u rješavanju poteškoća i imam više razumijevanja za svoju obitelj, prijatelje i bližnje. Shvatila sam da naši svakodnevni problemi nisu ništa u usporedbi s onim s čime se svakodnevno suočavam na poslu. Pri tome mislim na životne priče djece u domu, koje dijelim s njima želeći im olakšati teret i pružiti dvu brigu i pažnju. Rad u domu najviše utječe na sagledavanje mog života gdje sam zahvalna na roditeljima, obitelji i prijateljima, općenito životu kakav sam imala i imam, jer gledajući te teške životne sudbine svaki problem oko kojeg sam nekada možda pravila dramu je minoran i nevažan.
Kad su vas djeca nominirala za nagradu za najbolje odgajateljice rekli su da na posao dolazite i odlazite sretni i uvijek s osmijehom na licu. Što vas motivira? Kako navučete osmijeh na lice i ako vam, možda, nije neki dan?
Iznimno sam ponosna na nominaciju najbolje odgajateljice, jer se zbilja trudim da svakom djetetu pružim osmijeh kao osnovu mog rada s njima, ipak je to i veliki dio mog karaktera i osobnosti. To je nešto što mi je ostalo urezano u svijesti još od vremena studiranja kada mi je prilikom jedne skupne vježbe cijenjeni profesor Janković rekao da ću svojim osmjehom mijenjati i uljepšavati živote djece radeći ovaj posao. Sada mi se čini da je on bolje shvaćao još tada koji je moj životni poziv nego ja sama. Najveća motivacija mi je njihov osmijeh, osjećaj pripadanja i sretni trenuci koje im mogu pružiti kroz svoju posvećenost. Kada mi i nije dobar dan, svoje probleme ostavim doma i potpuno se usmjerim na djecu i svakodnevne radne zadatke; u trenu kada uđem kroz vrata doma moj svijet je tu s njima i na njima je cijeli moj fokus.
Koliko je zapravo teško učiniti djetetu da se u domu osjećaju kao kod kuće, jedan dječak je baš za vas to napisao?
Činjenica da djeca kažu da se osjećaju u domu kao kod kuće zbog mene je najveći kompliment koji kao stručnjak i čovjek mogu dobiti. To je možda najteže za postići u ovim okolnostima jer moje kolegice i ja ustvari služimo nekada kao jedini ventil koji djeca imaju. Mi smo prva crta obrane i jedini sustav podrške koji im je svakodnevno na raspolaganju, pa iako najčešće favoriziraju svoje roditelje (što smatram da je normalno, unatoč okolnostima), mi smo za njih tu da pokušamo pružiti sve ono što dom jest i trudimo se učiniti da se tu osjećaju sigurno, slobodno i zaštićeno od svih nedaća, prošlih, a i budućih dok su pod našom skrbi.
Bolujete od multiple skleroze, kad ste i kako doznali za dijagnozu i kako se s tim nosite, kažu da je to bolest sa sto lica?
Simptomi multiple skleroze su počeli puno prije postavljanja dijagnoze, ali dijagnoza je službeno postavljena 2018. godine. Moja dijagnoza mi je u mnogočemu promijenila život i točno je da je to bolest sa sto lica. Simptomi se izmjenjuju, pogoršavaju, poboljšavaju, ali naučila sam živjeti s time. Jako je teško i zahtjevno nekada obavljati i najosnovnije funkcije zbog određenih simptoma ove bolesti, ali ja se ne predajem i ne dam da me to definira i upravlja mojim životom. Dobro je dok je ovako kako jest, samo neka ne ide na gore.
Podršku i razumijevanje uvijek imam na poslu i to me čini sretnom.
Za vrijeme Božićnih praznika mojoj dragoj Patriciji iz udruge Multiple skleroze Dubrovnik je sinula divna ideja i organizirali smo druženje korisnika udruge i dječice doma. Bilo je to predivno i emotivno iskustvo za mene kao osobe s obje strane. Susret je početak suradnje koja će se nastaviti kroz igre i druženja na zadovoljstvo svih nas velikih i malih!
Gradite u Domu mnoge budućnosti, kakvima ih vidite?
Budućnost djece koje gradimo, mi koji se bavimo ovim pozivom zapravo živimo u profesionalnom smislu. Vodeći brigu za djecu u ostvarivanju njihovih prava, izgrađivanju zdravih ličnosti, u neku ruku se brinemo za njih kao za svoju djecu; kao što gradimo budućnost svoga djeteta mi koji smo roditelji, trudimo se graditi i njihovu. Svako dijete zaslužuje dom, razumijevanje, ljubav, pažnju, a naročito djeca koja su imala težak i izazovan početak svog mladog života. Dok to dajem, smatram da gradim svakom djetetu stabilnu bazu za budući život, prijateljstva, ljubav, školovanje i zdravo funkcioniranje u društvu. Trudimo se popuniti one praznine koje nažalost imaju, vratiti im vjeru u ljude, novi početak i normalan život, sretan život na koje svako dijete ima pravo i zaslužuje. To je moja misija.
Sva dječica su moja i ja ih tako gledam i volim svim srcem!
