Julijana Matanović, naša vrsna spisateljica i nekadašnja profesorica ispisala je prekrasnu recenziju prve zbirke poezije “Silenteovog” stihotvorca i pjesnika Sanina Karamehmedovića:
Ovo je jedna divna knjiga.
Koliko vjerujem u Sanina, njegov talent ali i njegovu dobrotu, može potvrditi i podatak da sam ja do sada, a na književnoj sam sceni više od četiri desetljeća, o knjigama poezije govorila jako, jako rijeko. Može stati na prste samo jedne ruke. O jednoj knjizi u jedno desetljeće.
A ova je poezija doista poezija, u istinskom značenju te riječi. Pjesme uglazbljene i one koje to nisu. Među onima koje to nisu, možda su i one koje to nikada neće biti, ali i one koje čekaju svoje note.
100 pjesama u tri cjeline; Za kasne noćne ure, Za hulje i lopove, Za njene oči samo… otvaraju se “Tercom”, a završavaju s “Molim te, izbriši”, naslovom koji komunicira s naslovom uglazbljene, ali ovdje neuvrštene, pjesme “Molim te, zapiši.”
Cijela je zbirka povezana finim, gotovo nevidljivim, nitima koje se često referiraju na stih iz vlastita poetičkog vrta. Na samom početku je Autobiografija, izvrsno napisan tekst u prvom licu jednine, zapis koji, uobičajeno, pod hladnim naslovom “Bilješka o autoru”, dolazi na kraju knjige. Iz te kartice teksta jasno je da je Sanin ne samo pjesnik, nego i vrsni pripovjedač. A na kraju knjige čitamo ono što, gotovo uvijek, dolazi na samom početku. Riječ je o posveti, posveti njegovoj Romani. Radi se o jednoj od najljepših posveta koje sam ikada pročitala, a posvetama sam se – kao sastavnim dijelom cjelokupnog teksta – vjerujte mi, dosta bavila.
I tako se na tom ušću svi stihovi slijevaju u ljubav i zahvalu Ženi, u priznanje koje mogu ispovijediti samo najveći. Cijela zbirka “titra” istim emocionalnim nabojem, ali to nipošto ne znači “da su sve pjesme iste”. Svaki se dio otvara autopoetičkim, ali autoironičnim, ulomkom iz intervjua (kako nastaju pjesme, osjeća li se uopće pjesnikom, za čim traga Lovac).
Sanin u sebi pomiruje ono što rijetki pjesnici koji pišu za uzglabljivanje, uspijevaju učiniti. Ostaje pjesnik Sanin i ostaje autor stihova za svoj band. I jednako dobro, jednako predano i uspješno, a ipak nekako skromno, funkcionira u obje te uloge. U vrijeme dok sam još bila Saninova profesorica vodila se rasprava na temu nove školske lektire.
Jedna je tribina čak glasila: “Štulić ili Marulić?’ Kad je preminuo Oliver, u uvodniku ozbiljnih dnevnih novina pojavio se imperativni naslov: “Olivera u čitanke!” Koliko znam, u čitanke se još uvijek uključuju tekstovi, a ne biografije njihovih izvođača. Kolikogod ti izvođači bili neponovljivi i najbolji! Naša se javnost ne zamara pitanjem autorstva. E, kad bih se samo još jednom našla u predavaonici i kad bih mladim ljudima trebala za interpretaciju predložiti suvremenu pjesničku zbirku, ja bih predložila Saninovu knjigu “Terca na tišinu”.
A da sam srednjoškolska profesorica hrvatskog jezika, stavila bih je na popis izborne lektire. Jer, ti su stihovi pisani u ime nekoga. I zbog toga nude prepoznavanje. Ono najvažnije što nam poezija daje.
Da, “ne lažu vas vaše uši”. Učinila bih to. Čitajte Sanina… Kad naiđete na uglazbljene stihove, počet ćete pjevušiti. Ja sam sretna što sam prije desetak godina prekršila bolonjske propise i što sam na svoj kolegij upisala Sanina koji je “ispadao” iz dopuštene kvote. Da nije bilo tako, sigurna sam da bih na Silente i sama naišla, ali ovako, kad o talentu, skromnosti i odgovornosti možeš iz bliza svjedočiti, ljepše je. I vjerodostojnije.
Da, ja sam mu nekada bila profesorica, a sada je on moj bivši student. “Svatko mora biti nečiji”.