Lucijana Pendo, magistra bibliotekarstva, prof. hrvatskog jezika i književnosti, te filozofije koju uz logiku predaje u dubrovačkoj gimnaziji, iza sebe ima i lijepi i bogati životopis povezan uz filmske i lutkarske radionice i festivale koje je pohađala i kreirala, objavljivala je i objavljuje kratke priče i pjesme, a nedavno smo njeno ime pročitali na plakatu lutkarske predstave Pčelice zujalice kao autorice teksta.
-Na predstavi “Astera”, Pčelice zujalice počeli smo raditi lani, u rujnu s namjerom da premijeru održimo u prosincu, što se pokazalo nemogućim s obzirom na sve obaveze – poslovne, obiteljske i ostale. Naš tim sastoji se od zaposlenih i angažiranih žena: Katarina Palinić, Tanja Baletić, Carmela Grgurević, Matilda Perković i Hana Čerimagić Sarić, kojemu se pridružila i Paola Dražić Zekić, tako da smo napravile pauzu od kraja studenog do polovice siječnja i onda nastavile s radom. Zahtjevno je uskladiti obaveze i intenzivan rad na predstavi, pogotovo jer smo sve od kostima do plakata radile same, osim što smo lutke ovog puta kupile, upravo iz razloga nedostatka vremena.
Ideja za predstavu o pčelama došla je godinama ranije, 2019. ili 2020. kad smo se Carmela Grgurević i ja maškarale u pčelice na Ultimima. Tad smo razgovarali kako bi bilo lijepo napraviti predstavu ekološke tematike s porukom očuvanja prirode.
Poruka je vrlo jasna i više puta ponovljena u predstavi i podcrtana u songovima jer djeca najbolje pamte ponavljanjem. Tu je izvrstan posao odradila gđa Paola Dražić Zekić, skladala je mali mjuzikl i metrički prilagodila moje tekstove glazbi, što nije bio mal posao. Nadamo se da smo poruku uspjeli prenijeti i odraslima jer oni odgajaju djecu u duhu brige za prirodu.
Za djecu je najteže pisati… istina, jer djeca osjećaju sa svim osjetilima, ali kako ide s pisanjem scenarija, na što najviše obraćate pažnju, koliko tekst i na koji način “brusite”?
Dramski je tekst specifičan jer scena i geste mogu preuzeti značenje na sebe. Tekst za Pčelice prilagođavali smo i mijenjali prema glumicama, kratili na licu mjesta kada bismo vidjeli što funkcionira, a što ne, tako da je on ovakav kakav se izvodi izbrušen na sceni. Određeni dijalozi i scene, pokazali su se nepotrebnim i nefunkcionalnim te odveć dugim za ovaj format.
Jako dugo ste prisutni u lutkarskom svijetu Grada, otkud tolika ljubav prema toj vrsti teatra, na žalost, pokušaj genijalnog Luka Paljetka da se u gradu osnuje lutkarsko kazalište nije naišlo na pravi odjek… kakvi su vaši počeci povezanosti s lutkarstvom?
Aster dugo djeluje u našem gradu, još od 1994. i od tad nastoji svojim djelovanjem približiti djeci svijet bajki i lutkarstva. Nit vodilja djelovanja udruge, kako kažu osnivačice i članice Sonja Karamehmedović i Vanja Balent, jest vizija lutkarskog kazališta koje bi djelovalo u Dubrovniku. Na tom tragu Aster djeluje nastojeći razviti publiku i vlastite kapacitete, glumačke, lutkarske, likovne i sl. Priznanje za rad udruge članstvo je u Hrvatskoj UNIMA-i. Asteru sam se priključila 2016. kao zamjena za staricu u Čarobnom grahu. Negdje pri završetku fakulteta počela sam rekreativno izrađivati lutke kaširanjem, pa sam 2014. otišla na ljetnu radionicu u Prag kod lutkara Mireka Trejtnara i nakon toga me prijateljica povezala s Asterovkama.
Zašto je najljepše i najteže raditi s djecom – malom i malo većom?
Mala djeca neposredno iskazuju osjećaje, zadovoljstvo, nezadovoljstvo, interes i sl., tako da su jako zahvalni na pažnji, daju mnogo ljubavi. Već veća djeca nisu toliko neposredna, ali nisu ni inhibirana ni kritična kao odrasli. Od njih se mnogo uči, njihova kreativnost neomeđena je pravilima zanata – i uvijek, u radu s djecom i mladima čovjek iznova dobije priliku preispitati sebe, pogotovo kad ga dovedu do ruba.
Otkad je pisanje dio vašeg života – pišete kratke priče, evo i scenarije za predstave – mnogi kažu kako je pisanje vrsta terapije kojom se pročišćavamo, ali i rastemo…. što znači vama?
Pisanje, kao i čitanje i gledanje zasigurno može biti, i dijelom jest vrsta terapije, pročišćenja, sve ovisi o vrsti teksta koji se piše. Više sam sklona pisati žanrovske i tematske tekstove kao što su i Pčelice zujalice koje shvaćam kao igru, doduše ozbiljnu i odgovornu.
Zašto mislite i je li danas možda i više nego ikad prije potrebno s djecom raditi kroz ove umjetničko-edukativne procese koji značajno pomažu njihovom zdravom razvoju?
Mnogo se toga nudi za djecu – od TV serija, filmova, kazališta, igraonica – mislim da umijeće za današnjeg roditelja, odgajatelja i nastavnika jest izabrati kvalitetan sadržaj koji će nuditi ne samo zabavu već i poticati dječji razvoj i prenositi vrijednosti. Upravo brzina i količina sadržaja nas tjera da više radimo, odabiremo i inzistiramo na edukaciji koja će djeci nuditi više od puke zabave.
Primjećujete li i Vi u svom radu sve ove poteškoće koje opterećuju mlade i čime je statistika mentalnog stanja strašno zabrinjavajuća?
Ne bavim se mentalnim zdravljem mladih i ne smatram se kompetentnom govoriti o toj temi. Osobno uzimam statistike s dozom rezerve jer smatram kako je kontekst važan. Svakako, mlade ne bi trebalo izdvajati od svijeta, oni kao i odrasli žive ovaj svijet – otuđen, ubrzan i stresan i podložni su svim njegovim boljkama.
Iz perspektive prosvjetara, u čemu kao društvo i pojedinci, roditelji i sustav odgoja najviše griješimo?
Podcjenjujemo i precjenjujemo djecu. Mislim kako je mjeru najteže naći. S jedne strane mnoge stvari danas radimo umjesto djece, od oblačenja cipelica do rješavanja domaćih radova, kao što im u obrazovnom sustavu mnogo toga „serviramo“. A s druge strane, zahtijevamo od njih stvari i ponašanja koja prelaze njihove mogućnosti – od rana postaju mali užurbani ljudi s natrpanim rasporedom gdje nedostaje vremena za biti dijete ili tinejdžer.
