Mnogi su se prijatelji htjeli prije dva mjeseca oprostiti od Janka Dangubića, kada je posve neočekivano napustio ovaj svijet i otišao, kažu, privremeno, u neku betulu “gore” gdje sigurno i zapjeva i popije čašu vina kao što to uvijek čine svi oni koji vole i uživaju u životu. Korona ih je tada spriječila, a danas se ponovilo isto pa su brojni njegovi prijatelji iz susjednih zemalja koji su planirali doći na ovaj posve poseban, ali Janku zasigurno draži način oproštaja, morali ponovno odustati. Njegovi kćeri, unuka, prijatelji, danas su s Jankom u mislima, prepričavajući sve zgode i anegdote koje su s njime proživjeli, obišli dubrovačke betule koje pamte njegovu pjesmu, veselu narav, život boema. O njihovom zajedničkom “križnom putu”, nerijetko prijeđenom, govorio je Boris Njavro, pa evo nešto od ispričanog.
“Dobar večer, svi dragi ljudi. Nakon ove korone lijepo vas je sve vidjeti, a pogotovo vas je lijepo vidjeti na ovom mjestu i s ovim razlogom. Ovdje se nalazim već preko 40 minuta, u Vijeću umoljenih, oko mene. Sve to što sam na papir napisao sad bi trebao nadopunjati dva sata. Kaže Kera kako cijelo vrijeme gleda dal’ nas Danko odozgo gleda. Tu je bio njegov prozor. Tu su bili članovi njegove malonogometne ekipe. Sad bi ja trebao pričati o njemu, a svi znate o njemu sve. On je Grad, on smo mi i zato što ćemo narednih godina mi biti on. Barem ćemo pokušati to biti.
Maske nam ne trebaju, ja je nosim onako kao da sam gospar, ne iz Grada jer se one u Gradu ne nose, nego negdje sa strane. Ponio sam masku, a Nataša mi je učinila pjaćer, takvu mi je tremu napravila da bi najradije sad stao ali ne smijem.
Danas je dva mjeseca otkad je partio, privremeno. U mom mobitelu je sve manje i manje, zapravo sve više i više brojeve mobitela onih kojih više nema. Nema Milana Čejovića, nema Čileta, Frca, Letlampe i negdje su gore. Vjerujem da imaju betulu u kojoj pjevaju pučki pjevači. Vjerujem da se ta betula zove Nema preše. Naš veliki Ivo Labaš je govorio vrag odnio prešu. Naš Janko je upravo tako živio.
Kad sam radio Ulice grada i điravao, a moj pratitelj Srđan to zna, kad bih god zapeo s nekom informacijom zvao bi džokera, a to je bio Janko Dangubić. U mom mobitelu još uvijek piše taj broj pod Danguba. Danguba ga je zvao Miroslav Jelčić Ćile. Njih dva vežu pisma kad je naš Ćile bio na godišnjem odmoru u Lepoglavi, pisao je samo njemu. Veže ga činjenica da su se njih dva kao najbolji prijatelji do kraja života potukli. Cijelo vrijeme skrivao je zub kojeg mu je Janko zaturio. Tu je i cijela ekipa i što još ispričati o njemu? Sad ću vam pročitati nešto. Jednom davno sam ga zvao da mi bude džoker za put od križa, odnosno put po betulama. Mislio sam u 15-ak minuta napisati nešto o betulama i koje ime, a to je trajalo dva sata i popili smo puno. Uvod je moj,a onda ide njegova pjesma. Janko mi je donio jednu pjesmu, a ja sam zapisao svoj dojam.
Janko mi je to jutro priznao da je počeo pisati pjesme. On, nekadašnji sjajni boksač, još bolji košarkaš, pjevač i zabavljač uz puno drugih grupa i VIS-ova bio je član legendarnih Orlandovih dječaka koji su odsvirali prvu beet listu 1. travnja 1963. u Dominikancima i vječni ljubavni zanesenjak, krenuo je dakle u poete. Onako stidljivo, skoro ispod stola dade mi Janko jednu od svojih pjesama. Rekli bi književni kritičari, pjesma u prozi. Nazvao ju je Treba znati gubiti. I evo objavljujemo je sada. Ovo je ekskluziva i znam da nas gleda odozgo. I prije nego je počnem čitati moram vam još nešto ispričati.
Član Vijeća umoljenih, Srđan Kera, mi je maloprije pokazao. Igrao je loto, sanjao je neko večer Janka, napili su se, otišli su obojica u zahod, izašli iz zahoda. Janko mu je u snu dao brojeve, Kera ih je zapisao, i odigrao i sad čekamo petak.
Dakle, Jankova pjesma:
Ne mislim ništa značajno, piši, javi, zovi telefonom. Svejedno. Ideali, zablude, teret koji te lomi, a stalno gubiš. Da, gubiš. A gubitak je bitan. Vrlo važan. Da gubiš što više i što vrijednije, ali treba znati gubiti. Volim gubiti. Vjerujte, volim. Jer kad gubiš imaš makar jedan iskren i pošten osjećaj neimanja. A to je divno. Izgubiti sve. A opet, budala ima nadu koju nije izgubio. A onda, kad je izgubi, onda je najljepše. To je stanje beznađa u kojem je i nada izgubila nadu u svako nadanje. Tada bi želio da napišem pjesmu, naslikam sliku. Pročitam i pregledam na što to liči. Znam, jedno na drugo. Bijeli list, bijelo platno. Onako bijelo kao što je bijela moja duša dok nije znala gubit. I moje misli dok se nisu nadale gubitku. Svaki gubitak netko prisvaja. Dobiva. Ali vjerujte, draže mi je stalno gubiti, nego dobivati. Jer dok više gubim znam da sam mnogo imao, a velikog se gubitka pribojavam.
Neću vas puno gnjaviti, kao što je on nas mulce dok smo igrali košarku gnjavio. Dolazio u betule i govorio kako treba pit, a jednom je meni davno za žene rekao: Kad počneš zavodit pitaj je čime se bavi njen muž. Tad ćeš saznati ima li muža. Drugo, ako je muž neka faca, idi dalje. A ako ganema i ako je zgodna, kreni dalje.
Bilo je tih njegovih savjeta, ali me fasciniralo ta balica njegovih prijatelja.
Bio je predsjednik Mjesne zajednice Grad i znajte, kad se tuširate na Porporeli da je on tamo proveo vodu 1977./1978. Dao mi je puno fotografija, jer on je bio arhiva Grada. Ima jedna fotografija njegove nogometne reprezentacije, a ostalo je puno njegovih fotografija. Živio je Grad, bio je Grad, bio je mi. Ostaju gore oni svi. Doći će red i na nas da odemo u njihovu betulu koju će oni gore pripremiti. On je živio teatar života, on je bio teatar života. Obožavam sve te njegove ljubavi, njegove žene, kćeri, unučad. Obožavamo ga svi jer smo bili dio njegove priče – kazao je Njavro.
