Život nam svima zadaje udarce. Neočekivane, bolne, tragične, one od kojih se nikad ne oporavimo, već vremenom s njima naučimo živjeti. Upravo takav jedan udarac život je zadao Niku Radiću i njegovoj obitelji. U tragičnoj prometnoj nesreći 1999. godine život je izgubio njegov sin Baldo. Gospar Niko se povukao u svoju radionicu gdje je utjehu pronašao u kiparstvu. Uzeo je kamen i napravio knjigu za sinov grob, a potom i anđela. A mir? Taj svima nama često neuhvatljiv osjećaj, gospar Niko pronašao je nakon pet godina mukotrpnog rada na pieti koja i danas krasi posljednje počivalište njegovog sina.
Niko Radić rođen je 1957. godine u Podgori u Dubrovačkom primorju. Školovao se u Dubrovniku gdje je završio obrtničku školu, zanat za soboslikara. U lipnju 1991. priključio se obrani Hrvatske. Kiparstvom se počeo baviti uz mentorstvo dubrovačkih kipara.
– Razgovarao sam o kiparstvu s Josipom Ivanovićem i Ivom Jašićem. Jašiću sam pokazao jedan svoj rad od gline, a on nije mogao vjerovati da je to moje djelo. Potom mi je dao bistu svog oca i rekao da napravim istu. Završio sam je idućeg dana. Ostao je bez riječi. Bivši ravnatelj Umjetničke galerije, Antun Karaman, usmjerio me na Akademiju na Široki brijeg. Nisam slušao teoretske predmete, ali sam sudjelovao na praktičnoj nastavi. Što god su studenti radili, to sam radio i ja. To je zapravo bio moj početak.
Ubrzo su uslijedile prve, a kasnije će se pokazati i brojne izložbe. Skulpture gospara Nika bile su izložene u Gradskom kulturnom središtu u Metkoviću, u Gradcu u Galeriji Marko Polo, na skupnoj, a potom i samostalnoj izložbi u Galeriji Ranjina te u Lazaretima, dok je u Nizozemskoj izlagao čak dva puta.
Sad već davnih 2000.-ih godina svoja umjetnička djela izrađivao je u ateljeu u Lazaretima, no danas dane, a ponekad i noći provodi u radionici u neposrednoj blizini obiteljske kuće u Župi dubrovačkoj. Iz Lazareta su ga, kaže, otjerali znatiželjni turisti koji su mu remetili mir. Iako je svoju kiparsku karijeru započeo radeći s kamenom, danas uglavnom radi s umjetnim kamenom, kamenom prašinom i glinom. Posebnu, pročišćenu glinu, kao i sve ostalo potrebne materijale nabavlja u Zagrebu. U trenutku našeg posjeta, u velikoj peći za keramiku, pekle su se skulpture.
– Rad s glinom je zanat sam po sebi. Nakon što se glina prstima oblikuje ide na pečenje. Skulpturu Stjepana Radić, koja je postavljena u Opuzenu, prvo sam radio u glini, pa na glini izlio kalup na kojeg sam stavio gips i tek sam onda po tom modelu izradio kamenu skulpturu. Glina se peče na tisuću stupnjeva i to je dugotrajan proces koji može potrajati cijelu noć.
Njegovi vješti prsti oblikovali su, iskiparili i oživjeli raznovrsne motive. Našli su se tu ženski aktovi, konji, psi, maskeroni, raspela u raznim veličinama, pa čak i kapiteli. Napravio je gospar Niko i Župku, veliko raspelo za crkvu u Primorju. Autor je i kipa Gospe od Dubca koja je postavljena ispred crkve na Dubcu i oltara crkve sv. Josipa u Mandaljeni.
No, posljednjih nekoliko godina najviše voli raditi statue sv. Vlaha, kojeg je do sada uspio prikazati u 30 različitih izričaja i koje su našle put do svih krajeva svijeta.
– Ne mogu prebrojati koliko sam ih do sada izradio. Kroz ove godine rada uspio sam pronaći svoj stil što je zapravo i najteže. Kipova sv. Vlaha kao što ih ja izrađujem nema nigdje drugdje. I ljudi ih prepoznaju kao moje radove. Gledao sam što radi Ivanović, kao i ostali naši umjetnici koji se bave likom sv. Vlaha, a onda sam napravio nešto svoje. Nikoga ne kopiram. Prije sam radio sv. Vlaha koji u rukama drži Grad, no taj Grad je bio jednostavan, radilo se samo o obrisima zidina. Najviše me pri tome vodio Antun Karaman i kad mi je on rekao da je to super i da se toga držim, poslušao sam. Svog sv. Vlaho samo sam nastavio dalje razvijati i nadograđivati. No, u posljednje vrijeme, jer sam primijetio da se ljudima to sviđa, Grad koji sv. Vlaho drži u ruci radim s puno više detalja.
Gospar Niko pojedine statue sv. Vlaha ukrašava i zlatnim listićima. Ponekad se radi samo o detaljima, a ponekad našeg Parca u potpunosti zaogrne zlatom.
– Listiće također nabavljam u Zagrebu. Najprije se u dva sloja namaže specijalno lijepilo, potom se apliciraju listića i onda ide zaštitni sloj laka kako ne bi oksidirali.
Ni nakon više od 20 godina kreativnog život, nakon što je gotovo samostalno svladao brojne kiparske tehnike, gospar Niko rado prihvaća nove izazove koji mu pružaju priliku da napravi i učini nešto novo.
– Jednom prilikom je došla gospođa koja je htjela da joj napravim starinske, dubrovačke graste za cvijeće. Nitko joj ih nije mogao napraviti pa se obratila meni. Samo kako bi ih izradio kupio sam veliko kolo za glinu, koje sam nakon što sam završio graste, jer mi nije više trebalo, poklonio.
O njegovom žaru, predanosti i potrebi, ali i spasu koji je pronašao u umjetnosti možda najbolje govore sati i sati koje provodi u radionici.
– Probudim se u četiri ujutro, popijem kavu i odem u radionicu. To mi je najdraži dio dana. Tad me nitko ne može zvati na mobitel, ustvari može me zvati, ali me neće dobiti. Tako provedemo veći dio jutra i onda nastavim popodne. To je moj mir.
Gospar Niko nije čovjek od previše riječi, pogotovo ne onih suvišnih. Ne volim pompu, ne mari za intervjue, priznanja niti nagrade. Ispunjava ga rad i kreativno stvaralaštvo Najvažnije mu je da ono što u svojoj glavi zamisli, na jednak način izradi i pretoči u stvarnost.
– Kad sam ja sam zadovoljan, onda su i ljudi zadovoljni mojim djelima – ukratko iznosi filozofiju svog posla.
