„Radim samo ono što mi donosi radost i to je dovoljno“
Imam sreću da radim upravo ono što volim, to jest puno različitih stvari koje volim, sve u jednom paketu. To baš zvuči blagoslovljeno i sretno, zar ne?
Kako vama osobno zvoni rečenica: „Radim samo ono što mi donosi radost i to je dovoljno“?
Lako je raditi neki dosadni, mrski posao i biti „žrtva“ životnih prilika jer nam je tako „pao grah“. No kad radite upravo ono što volite, a taj dio vas koji je uvijek žrtva nečega i dalje kreira taj isti program i osjećaj… e onda nema druge nego razmotriti čemu se dalje vrti taj dotrajali program i tko ga u stvari vrti.
Ideja vodilja na mom putu zadnjih godina je ostvarenje osobnog potencijala i dharmičke zadaće, te neki moj doprinos društvu.
Svjesna sam da je to privilegija i zahvalna sam na prilici da uopće pokušam. I definitivno nisam očekivala da će jedna od najtežih zadaća biti dozvoliti sebi da uživam u tom procesu.
Kad izgovorim tu gore spomenutu rečenicu, u meni se nešto smrzne na frazu „i to je dovoljno“…
Ako ih sama stavim, mogu i skinut svoje okove!
Je li uistinu dovoljno samo biti, samo postojati i samo živjeti svoju radost i kreativnost? Samo… već taj žargonski uljez daje naslutiti da je odgovor: „Ne“.
Iz glave bi, na prvu loptu, većina nas vjerojatno rekla „Naravno da jest!“, ali ipak negdje duboko ta misao podiže nelagodu i mehanizme koji osiguravaju, iz nekog nesvjesno ugrađenog programa, doživljaj da je život patnja, stres i kazna.
Odakle nam ti nesvjesni programi, manje je bitno. Potrebnija je informacija kako ih deprogramirati i ne dozvoliti da sabotiraju ono što imamo za dati.
Svjesno se suočiti s time da sami stvaramo svoju patnju je početak. Hrabro je već to, a još veća hrabrost je napraviti svaki dan po jedan korak prema slobodi.
Ključ stvaranja je percepcija da stvaramo i svjesni izbor što učinit sljedeće. Ako ja sama stvaram svoje okove, sama ih mogu i skinuti. Nikome ne dugujem da ostanem zatočena. Isto tako ni meni nitko ne duguje da nešto bude drugačije. Pa što bude da bude.
Stvaranje je samo igra, ako pogriješimo, porušimo i odemo na neku drugu igru. Tako to djeca rade, prije nego nauče biti zatočena u obaveze i patnju.
Ovo dijeljenje danas je jedan moj korak da de-kreiram za sebe taj stari program koji kaže da život ne može biti ispunjen ljepotom, lakoćom i smislom, bez poteškoća, borbe i patnje. Pridružite se, iz srca, barem jednim – “Dovoljno je”.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.