Svaki grad postaje bolji kada imaš pokoju avio-kartu godišnje da pobjegneš iz njega. I nije do grada, do kretanja je. Putovanja su temelji tolerancije s kojih, ako smo pametni, donesemo ono što je bolje (pa to primijenimo kod nas) i spoznamo ono što je lošije (pa se uvjerimo kako nije kod nas sve crno).
Napisala: Danijela Crljen, autorica hit romana “Strah od kupine” i direktorica marine u Slanom
Neću vam nabrajati što u Dublinu možete vidjeti, sve te informacije imate na vrhovima vaših prstiju i jednim klikom danas možemo naučiti sve o svemu. Umjesto da vas šetam gradom, ja ću vam ponuditi osobne razloge zašto je irska prijestolnica jedno od mjesta kojemu ću se uvijek rado vraćati.
Nas smo dvoje odabrali Dublin iz vrlo praktičnih razloga – direktan let, jeftin let i let koji će nas odvesti negdje gdje nijedno od nas prije nije bilo. Ruksaci na leđa (doslovno, jer se dodatna prtljaga na jeftinim Ryan Air letovima plaća skuplje nego sami let), dobre tenisice i najosnovnija kozmetika. Putovati bez stresa je jedno malo umijeće i ja imam neki svoj modus operandi koji mi funkcionira. Možda je do mog generalnog stava da sve viškove izbacujem iz života, od ljudi do nenošene robe, ne znam… znam samo da mi moj način donosi mir. Jednom sam na Tajland na 25 dana otputovala s kuferićem za ručnu prtljagu, drugi put sam se iz Amerike nakon godine dana života vratila s torbom koju je moja cimerica kasnije posudila da ode na proslavu Nove godine u 60 km udaljeno mjesto.
Velike razlike sastavljene su od hrpe malih sitnica, a prva razlika između naših naroda nas je dočekala već na aerodromu kad smo ugledali ogroman plakat irske nogometne reprezentacije s kraja devedesetih. Tako Irci, naučila sam, pokazuju ponos što su te godine – prošli skupinu. Naša je reprezentacija od 1998. do danas osvojila treće i drugo mjesto na svjetskom prvenstvu i trenutno nismo zadovoljni jer smo ispali s Eura.
Prijestolnica storytellinga
U nekoliko kafića smo primijetili da su na vrećicama šećera za kavu napisane neke, za Irsku bitne, godine. Primjerice ona kada je Irska pobijedila na Eurosongu ili ona kada su žene prvi put glasale na izborima. Dakle, znanje se pridošlici može „podvaliti“ i na druge načine osim upornim financiranjem brošura koje više nitko ne koristi. Irska je, inače, prijestolnica storytellinga i kultura prenošenja priča prisutna im je svugdje, od kulturnih institucija do restorana. S puno humora i na vješt način će vas upozoriti i informirati pa ćete tako u zoološkom vrtu umjesto uobičajenih monotonih upozorenja naići na simpatičnije verzije koje kažu: „Molimo vas, ne preskačite preko grade. Životinja bi vas mogla pojesti, a onda će joj biti muka.“ Veselim se danima kada ćemo i mi shvatiti da korištenje smisla za humor u javnom prostoru i životu donosi veselije ljude i veću zaradu.
Priznajem, nisam imala velikih očekivanja od Dublina. Njegovi nadimci kroz povijest su bili The Pale i The Big Smoke, međutim blijedi Irci su kao domaćini sve samo ne blijedi, a i ovaj smoke je samo ostavština iz nekih prošlih vremena. Sada gotovo zvuči kao vic jer je pušenje u svim zatvorenim prostorima potpuno zabranjeno. Tek na pokojem vanjskom mjestu postoje vanjske pepeljare i nisam primijetila da se Irci bune zbog te promjene koja ih je dočekala prije par godina.
S druge stane, ako vam baš dođe da potegnete dim na vanjskom dijelu kafića u kojemu nitko ne puši, neće vas poprijeko gledati. Čak i ako kojim slučajem prevalite kriglu (yep, it was me) pa pivom zalijete noge gostima za susjednim stolom, a staklo se razleti na komadiće – ni onda vas neće dočekati okretanje očima i osjećaj nelagode. Dočekat će vas konobar koji će ispred cijelog kafića uzviknuti „O, ne! Razbila si moj fini kristal!“ nakon čega će se cijeli kafić nasmijati i nazdraviti vam. Taj isti konobar odbit će napojnicu jer (jeste li spremni?) – „ma dajte, guys, ostavite to sebi, vi ste na godišnjem“.
Toplina kojom gradovi zrače ne dolazi od njihovih zgrada nego od njihovih ljudi i sve sitne zamjerke koje bi možda turist i imao, prašta kada osjeti srdačnost njegovih stanovnika. Dublin ima više stotina pubova i u gotovo svakome je živa glazba 7 dana u tjednu. Vrag mi nije dao mira pa sam se malo raspitala.
Sviraju za piće
Ima muzičara koji uzimaju više, ima i onih koji uzmu 50 eura za svirku, a ima i onih koji sviraju tek za piće. Raj za mlade neotkrivene talente. I po ovom receptu dobro je svima – dobro pubovima koji su dupkom puni, dobro muzičarima koji imaju platformu za rad sedam dana u tjednu, dobro narodu koji se ima gdje zabaviti svaku večer, a dobro i gradu jer je, evo, Dublin, već godinama na popisima svjetskih gradova koji nude najbolju zabavu.
Sa živom glazbom pubovi počinju već oko 18 h i fajrunt je oko 22-23 h, što je idealno ako se želite malo provesti u afterwork satima tijekom radnog tjedna. Koncerti vikendom su na svakom koraku i to ne samo u Temple Bar-u, ulici koja je glavni centar noćnog života. Ispred svakog puba je zaštitar i udaljava svakoga tko radi nered, gotovo neprimjetno i bez nervoze.
Ono što Ircima jako dobro ide, i taj dio me baš zabolio kada sam povukla paralelu, je pretvaranje nasljeđa u turističku ponudu. Naše bogato kulturno-povijesno nasljeđe mahom zapinje u vitrinama i librima i, žao mi je, ali moram reći da kada se radi o korištenju baštine kao kulturnog sadržaja možemo se sakriti pred svim razvijenijim zemljama Europe. U svim muzejima koje smo obišli, statični eksponati i muzejska vodstva tek su mali dio ponude. Njihov kulturni sadržaj se iznova obnavlja, smišljaju se novi načini da se zaintrigira posjetitelj, neprestano se uvode nove tehnologije.
Možda bi mi MoLI (Muzej literature) ostao tek jedan od muzeja koje smo posjetili da nisu imali te fora blokove s tiskanim citatima i pjesmama njihovih pisaca i pjesnika ili da nije bilo tog magičnog kruga u kojega staneš pa slušaš pjesnika kako ti recitira svoje stihove. Na frižideru mi sada stoji otrgnuti citat James Joyca i meni je život ljepši s tom uspomenom u stanu.
Možda bi sam posjet Trinity Collegeu i toj jedinstvenoj knjižnici (Old Library, Long Room) bio samo fotografija s izleta da nije bilo „oživljenih“ kipova irskih filozofa koji međusobno diskutiraju o životu, nudeći vam pritom uvid u svaki od njihovih pojedinačnih stajališta i tema kojima su se bavili.
Mozak mi vrišti od neiskorištenih mogućnosti
Guinessova tvornica je muzej na sedam katova posvećenih tako banalnim sastojcima – vodi, hmelju, ječmu i kvascu, ali ćete iz nje izaći, ako ne kao obožavatelj, onda kao štovatelj piva. Zamislite to bogatstvo sadržaja koje čeka kod nas da ga iskoristimo i podijelimo sa svijetom – od solane u Stonu preko kovanja novca u Dubrovačkoj Republici. Mozak mi vrišti od neiskorištenih mogućnosti.
Go City je izvrsna aplikacija i ako idete na kratki city-break svakako se isplati platiti opciju Dublin Pass All Inclusive koja vam nudi gotovo sve glavne atrakcije pod uvjetom da ih obiđete u tri dana. Nama je za taj četvrti dan ostalo posjetiti još par lokacija, među kojima i par crkvi, ali kako smo propusnice s Pass-a već bili iskoristili to smo riješili tako da – sudjelujemo na misi. Jeste li znali da u Irskoj postoje žene svećenice? Dva su se svećenika i jedna svećenica spustili među redove vjernika za čitanje Evanđelja. Stali su po sredini crkve, između dva reda i svi su se vjernici okrenuli prema njima jer je to smisao zajedništva. Na kraju mise njih troje je stalo pokraj ulaznih vrata i svakom su se vjerniku ponaosob zahvalili što su molili s njima.
Rasplakala sam se, vi sluhisti ćete me shvatiti, kada sam čula savršeno uvježbano i kristalno čisto zborsko višeglasje… Ali ima nešto što me dirnulo još više, a to je slijedeće što je došlo s oltara: „Nije nam važno odakle ste, koje ste religije i u što vjerujete. Svi ste pozvani na pričest, da s nama podijelite slavlje za Kristovim stolom.“
Dajte sada da vas pitam nešto.
Što bi nam se dogodilo kada bi malo olabavili neke davno zadane postavke? Kada bi raširili ruke da u njih nesebično primamo različitosti?
Što bi nam se dogodilo da budemo otvoreniji za promjene?
Ništa.
Ili, pak, sve.
