Dubrovačke knjižnice su u suradnji s Hrvatskim biospeleološkim društvom organizirale predavanje speleologinje Dore Kermek „Život u mraku”, koje se održalo u Čitaonici Narodne knjižnice Grad.
Hrvatsko biospeleološko društvo osnovano je 1996. godine, sjedište im je u Zagrebu. Biospeleologija je znanstvena grana koja proučava životinje u podzemlju, staništa u kojima žive i njihove međusobne odnose. Njezin naziv potječe od triju riječi grčkoga porijekla: bios (život), speleos (šupljina), i logos (znanost). Biospeleolozi su znanstvenici i istraživači koji ulaze u špilje i jame, traže podzemne životinje, sakupljaju ih i fotografiraju, a u laboratoriju određuju koje su vrste pronašli i detaljno ih proučavaju. Predavačica je objasnila kako mnoge stvari iz podzemlja mogu izaći u izvoru, zbog čega osim jama i špilja, biospeleolozi istražuju i izvore kako bi vidjeli što sve podzemlje skriva. Rekla je kako u Hrvatskoj ima puno špilja, Crnopački sustav je najveći špiljski sustav u Hrvatskoj s ukupnom duljinom svih kanala od 41 299 metara, ali i dubinom od 797 metara. Najdublja jama u Hrvatskoj je Lukina jama – Trojama na Velebitu s 1 431 metra dubine.
– Ulazi u špilje mogu biti veliki i prostrani, a mogu biti jako mali i potrebno je kroz njih znati se uvući. Do dna špilje dolazi se pomoću užadi. Kad se spremamo za ekspediciju, trebamo spremati puno metara užadi, većina tih špilja ne nalazi se na lako dostupnim mjestima, do njih treba planinariti i potrebno je puno ljudi koji bi nosili svu opremu. Put je dug, ali lijep – rekla je Kermek. Istaknula je kako se prva životinja opisana iz podzemlja naziva tankovratić (Leptodirus hochenwartii), opisana je 1832. godine, a nađena je u Postojnskoj jami u Sloveniji. Prije te godine nije se znalo da život u podzemlju postoji. Tankovratić je nakon čovječje ribice bio druga opisana životinja koja se u potpunosti prilagodila špiljskom okruženju, a ujedno je i prvi poznati špiljski beskralježnjak. Za dubrovačko područje specifični su puževi koji mogu biti vodeni i kopneni. Slabo su istraženi. Školjkaši su srodni puževima, znanstvenici su poznavali samo njihove fosile i vjerovali kako oni više ne postoje, sve dok nisu zavirili u podzemlje Dinarida i uvjerili se u suprotno. U podzemlju se mogu pronaći i paukovi. Od njih 90, jedna trećina su endemi Hrvatske, ne žive nigdje drugo nego ovdje. Rakovi su još jedna velika posebnost dubrovačkog područja, postoji više vrsta, a Kermek je izdvojila rakušce koji su najveći rod slatkovodnih rakušaca u svijetu. Svi primjerci su podzemni i mnoge vrste su također endemi.
Kermek je spomenula i tri poznatije špilje dubrovačkog područja.
– Vilina špilja iznad rijeke Omble, ima dva ulaza, raznovrsno kopneno i vodeno stanište zbog čega se tu razvila specifična podzemna fauna. Jedna je od vrsno najbogatijih špilja Hrvatske. Močiljska špilja je najduži speleološki objekt Dubrovačkog primorja, nalazi se južno od naselja Osojnik. Špilja sa Gromačkom vlakom, najimpozantniji je speleološki objekt u Dubrovačkoj regiji. U njoj su otkriveni tragovi bosih nogu predhistorijskog čovjeka za koje se smatra da bi mogli biti stari čak 12 000 godina. Osim toga, ova špilja ima iznimno bogatstvo podzemne faune i bioloških vrsta koje do sada nisu bile poznate u Hrvatskoj – istaknula je speleologinja dodavši kako su ovdje ipak došli zbog projekta koji se bavi izvorima i bunarima.
– Manje znamo što se nalazi u izvorima. Prošle godine smo počeli istraživati izvore, ove godine smo to odlučili proširiti na bunare. Oni povezuju naš svijet s podzemnom vodom jer voda izbacuje sav svijet iz podzemlja, dovoljno je doći do izvora i vidjeti što on predstavlja. Vodeni špiljski organizmi su iznimno osjetljivi na onečišćenje, zbog čega su mnogi, ti mali organizmi, indikatori čistoće vode. Postoje bunari ispod Bunićeve poljane, čije je podzemlje inače važno arheološko nalazište, među ostacima su i bunari. Ugledali smo dva bunara. U drugom se nalazila voda koju se ispumpava van pomoću cijevi kako ne bi došlo do potapanja – rekla je Kermek kazavši kako su im neki mještani omogućili da vide njihove bunare. Zanimali su ih oni povezani s podzemnim vodama, a ne oni koji su služili za sakupljanje kišnice. Dva koja je pokazala na fotografijama rezultirala su zanimljivim nalazima.
Za kraj Kermek je upozorila kako sve špiljske životnije ugrožavaju različite devastacije, od kamenoloma, izrade prometnica, porasta temperature, ilegalnog skupljanja tih životinja do, naravno, onečišćenja.
– Sreća je da nisu sve špilje uz cestu, ali ako se jame nalaze uz blizinu ceste ljudi ih koriste za otpad. To uništava ne samo faunu, već čitavo podzemlje. Hrvatska je poznata u svijetu po tome što ima velike količine pitke podzemne vode, nastavimo li ovako, bit ćemo poznati po samo po tome što imamo velike količine podzemne vode – zaključila je predavačica.
“Život u mraku” dio je projekta “Ogledalo podzemlja – skriveni bunari turističkog bisera Jadrana” financiranog od strane Grada Dubrovnika. Voditeljica projekta i predavačica je Dora Kermek, studentica diplomskog studija molekularne biologije na zagrebačkom PMF-u, članica Hrvatskog biospeleološkog društva i speleologinja.
