U ovom trenutku, u Centru brodomaketarstva na Batali, članovi Društva brodomodelara „Argosy“ imaju tri jedrenjaka „na navozu“. Mladen Mitić izvodi rekonstrukciju dubrovačkog karakuna u vlasništvu kapetana Kolendića, a sa slike ulje na platnu Nikole Boždarevića iz 1513. godine, čuvane u Dominikanskom samostanu u Dubrovniku, te rekonstrukciju austrijskog ratnog brika „Triton“ koji je potonuo kod Lokruma u eksploziji baruta 9.svibnja 1859. godine.
Vladimir Vanja Glavočić izvodi rekonstrukciju Dubrovačke pulake/nava „Nouvelle esperance“ iz 1798. godine, u vlasništvu Marcela Kolin-a, a pod zapovjedništvom kap. Taljerana , prema slici akvarel Antoine Roux-a iz 1809. godine iz Pomorskog muzeja Dubrovnik.
O ovim jedrenjacima osim Tritona, praktično nema nikakvih podataka osim umjetničkih slika, a na temelju kojih se uglavnom i radi rekonstrukcija.
Brodomodelari sami odlučuju kakvu će tehniku izrade primijeniti, što ovisi o tome što žele postići i s kojim smislom. Odluku o tome koji će brod izabrati za rekonstrukciju, ovisi najčešće o dostupnosti podataka, o slici koju pronađu, zanimljivoj priči o brodu ili jednostavno o trenutku raspoloženja . Tako u rekonstrukciji i izradi ovih modela, a zbog nedostatka podataka, cilj nije bio izraditi brodove u tehničkom smislu pravilno i znalački, već u jednom slobodarskom pristupu izraditi brod koji će svojom ljepotom, skladnosti linija i umijećem izrade pojedinosti stvoriti dobar ukupni dojam kod promatrača, a izgledom što sličniji umjetničkoj slici kao izvornom obliku.
U Centru brodomaketarstva na Batali članovi Molderaskog instituta Nave Dumins i članovi Društva brodomodelara „Argosy“ već nekoliko godina nastavljaju tradiciju škole i dubrovačkog „kruga“ brodomodelara koji su u svojoj prošlosti, a i sadašnjosti, ne samo izrađivali modele, već i ostavili pisani trag u vidu nacrta i vrijednih priručnika. U popisu dr. J. Luetića kao doajeni dubrovačkog kruga brodomodelarstva spominju se : I. Kravić, P. Kordić, I. Pastulović, J. Drakalski, S. Osghian , A. Čulić, M. Štumberger. Nešto mlađa generacija su A. Pavličević, M. Mitić, S. Milošević, V. Glavočić, P. Maldini, A. Napica, B. Vekarić i drugi. Većina ovih brodomodelara bavila se, uglavnom samostalno, rekonstruktivnim brodomodelarstvom , a neki su ostavili i pisani trag o tome.
Izvršiti rekonstrukciju jednog broda vrlo je zahtjevan posao koji mora biti izveden znalački i pravilno. Veliki dio posla je u istraživačko – znanstvenom traženju povijesnih podataka i izgubljenih fragmenata o njihovom izgledu, konstrukciji, opremi i izmjerama. Nakon istraživanja slijedi premjeravanje, skiciranje, crtanje, izrada konačnih planova te izrada modela ili replike u prirodnoj veličini. Ovakav pristup moguć je samo suradnjom arheologa, povjesničara pomorstva, inženjera brodogradnje, jezikoslovaca i iskusnih brodomodelara i tek tada možemo govoriti o znanstvenoj i znalačkoj rekonstrukciji jednog broda.
Na žalost, u razdoblju 14., 15. i 16. stoljeća u Hrvatskoj nema ili nije sačuvana gotovo nikakva literatura ili nacrti s kojima bi se mogla izvršiti kvalitetna rekonstrukcija većih brodova, već se iskustvo gradnje prenosilo usmeno naraštajima.
U nešto kasnijem razdoblju 18. i 19. stoljeća sačuvano je mnogo slika naših jedrenjaka, a postoje i arhivski podaci o ovim brodovima, tj. ugovori o gradnji između brodovlasnika i brodograditelja s opisima i mjerama broda što zajedno sa slikama može biti dobar temelj za rekonstrukciju broda.
Dubrovački brodograditelji bili su poznati u svijetu kao graditelji velikih i vrlo čvrstih brodova. Na žalost od tada do danas vrijeme je rasulo mnoga znanja i sjećanja o tim brodovima. Prepuštena zaboravu, mnoga od njih nepovratno su se izgubila, otišla s njihovim brodograditeljima i pomorcima koji su na njima plovili.
U zadnjim desetljećima, zahvaljujući nekolicini zaljubljenika, entuzijasta i velikih znalaca tradicijske drvene brodogradnje, izrađeni su nacrti, replike i modeli brodova i brodica hrvatskog Jadrana. Tako su uspješno rekonstruirane Liburnska barka, stara hrvatska kondura, neretvanska trupica i lađa, rovinjska batana, betinska gajeta, pasara, leut, bracera, trabakula, pelig, štilac, itd. , a svakako najveći uspjeh postigla je rekonstrukcija i izrada replike komiške gajete „falkuša“.
Rekonstrukcije velikih trgovačkih jedrenjaka u istraživačko-znanstvenom smislu gotovo da i nije bilo. Uglavnom se svodilo na pojedince, dobre znalce drvene brodogradnje koji su samostalno izvršili istraživanje, izradu nacrta i modela većih hrvatskih jedrenjaka i to najbolje što su mogli prema dostupnim podacima, skicama i slikama.
