Dubrovčani su oduvijek nastojali osigurati dovoljne količine vode gradu, praveći cisterne (bunare, puče), sabirališta za kišnicu i pitku vodu.
U javnim cisternama, koje su bile smještene uglavnom u blizini Dvora pa do samostana sv. Klare, sabirala se kišnica, a u bunarima je filtrirana morska voda, koja se, premda malo slankasta, mogla piti, no najviše se ipak koristila za pranje i kuhanje. Grad je naime, podignut na strmom, bezvodnom terenu, bez izvora žive izvorske vode i gdje se voda nije mogla zadržavati.
Zbog toga se skoro obavezno prilikom gradnje kuće gradi i bunar ili cisterna. No, ove, i javne i privatne, cisterne i bunari nisu bili dostatni da bi Dubrovčanima osigurali dovoljno pitke vode. Naime, u ljetnim mjesecima se pijaća voda dovozila brodovima iz Mlina ili Rijeke dubrovačke. (6)
Potreba za vodom je sve veća i Veliko vijeće, na svojoj sjednici održanoj na današnji dan, 2. lipnja 1436. godine, donosi odluku o gradnji vodovoda kojim će se izvorska voda iz Šumeta, sa sjevernih obronaka Srđa, dovesti u grad.
Dva majstora iz južne Italije, Onofrije de la Cava i Andreucius de Tramonete de Bulbito, obavezuju se da će to učiniti. Taj ugovor, koji se sastoji od 17 precizno utvrđenih točaka i koji će temeljito promijeniti higijenski način života u Republici, Veliko vijeće prihvatilo je na svojoj sjednici od 20. lipnja 1436. g.
Donesena je odluka o izgradnji vodovoda kojim bi se zahvatila voda na izvoru Šumet na 109,00 m NM kako bi se omogućio gravitacijski dovod vode. Vodovod je proradio 1438 godine. Iznosio je 11 700 metara, prolazio donjim padinama Srđa. Predio kojim je prolazio dobio je naziv Kono. U jednoj sekundi davao je 70 litara vode, a nagib od Šumeta do rezervoara Mlini iznosio je 0,6 %. To nam dokazuje koliko su u ono doba izvođači bili sposobni i domišljati.
Vodovod se opskrbljivao iz više izvora (Bota, Orahovac, Račevica, Vrelo, Podvrelo, Vrijesna glavica). Uzduž vodovoda bili su sagrađeni rezervoari za skupljanje vode i taloženje nečistoće. Najveći rezervoar je bio Mlini iza Minčete jer je voda iz njega pokretala mlinove. Iz tog rezervoara se punila velika cisterna u Minčeti iz koje je voda prirodnim padom tekla zidinama u kanalima u kojima su se nalazili i filteri koji su pročišćavali vodu, do dvije česme unutar zidina, Velike Onofrijeve česme izgrađene 1440 g. i male iz 1442 godine.
Cijeli vodovod se brižno čuvao. Stari dubrovački vodovod odigrao je značajnu ulogu u vrijeme agresije na Dubrovnik 1991. i 1992. godine, kada su bombardiranjem onesposobljene crpne stanice u Komolcu i kada je grad ostao bez vode iz glavnog vodoopskrbnog sustava, pa se opskrba stanovnika organizirala iz improviziranih javnih fontana i starog vodovoda sa Šumeta.
Ostatke vodovoda i danas možemo promatrati na području Konala, na putevima prema Šumetu kao i području iznad tvrđave Minčete. Kolika je njegova povijesna vrijednost svjedoči podatak da od svih hrvatskih gradova Dubrovnik ima najstariji vodovod, na jadranskoj obali drugi najstariji je onaj šibenski iz 1879. dok je Zagreb svoj dobio samo godinu prije, gotovo 500 godina poslije Dubrovnika. Osim toga, dubrovački vodovod je i jedan od najstarijih u Europi.
Izvor: Gradopolov
