Nakon tekstova o velikoj kući Magud koja se prodaje na Grudi, a bremenita je poviješću koja se ispisivala u Konavlima kroz brojne članove koji su doprinosili razvoju zajednice, priča ide dalje. Tekstovi su, naime, pobudili veliku znatiželju javnosti, stoga smo odlučili objaviti tekst Nika Kapetanića Dvije Marije Mata Vodopića: Marija Bratoševa i Marija Konavoka tiskan prije desetak godina u časopisu “15 dana”, a u kojemu on rekonstruira književnu fikciju Mata Vodopića i realne događaje vezane uz otmicu djevojke Marije Konavoke, odnosno Marije Bratoš, jedne od najljepših djevojaka u Konavlima. Riječ je o noveli “Marija Konavoka” čiji su likovi bili “dvojnici” stvarnim ljudima koji su bili Vodopićevi suvremenici. Kapetanić je rekonstrukcijom događaja pojasnio odnose između pojedinih konavoskih obitelji, kao i okolnosti života u “trvenjima” Gornje i Donje bande, te hajdučiji, ubojstvima, otmicama, krvnim osvetama koje su gotovo bile dio njihova svakodnevlja.
Kao posebnu zanimljivost izdvajamo zadovoljstvo Boža Lasića, aktualnog konavoskog načelnika, zbog ovog Kapetanićevog “gotovo forenzičnog istraživanja i utvrđivanja činjenica o događaju o kojemu je riječ”. Točno tako je to nazvao. Zašto? Jer Lasić potječe od obitelji Lasić koja se spominje u Vodopićevu tekstu u negativnom kontekstu, te je istina koju je ogoljela Kapetanićeva rekonstrukcija “skidanje ljage s njihova prezimena”.
I. Konavoski roman Mata Vodopića.
Matica hrvatska u Zagrebu objavila je u svojoj Zabavnoj biblioteci 1893. roman Mata Vodopića naslovljen Marija Konavoka. U podnaslovu se kaže da je roman nastao “po istinitom događaju”. Marcel Kušar potom, uvodno, donosi povijest Vodopićeva rukopisa, pripremljenog prema objavljenim fragmentima koje je sam pisac naslovljavao jednostavno – Marija, a u podnaslovu određivao – “Povijest konavoska”, analogno svojoj cjelovito objavljenoj noveli Tužna Jele – “Povijest gruška”. Tako je Marija postala Marija Konavoka, a nedovršeni rukopis povezao povijest i pripovijest. Zbog postupka koji je primijenio, a koji u doba kada piše svoje pripovijesti nije neuobičajen – zanimanja za narodni život i običaje – Vodopićeva je Marija Konavoka, osim kao književni dokument valorizirana i u kulturalnim, etnografskim studijima. I u samih je Konavljana, sve do novijega doba, bila živa pučka predaja o događaju oko kojega je pisac zasnovao fabulu, otmici djevojke, te sižejnoj pozadini društvenih odnosa, utjecajnim rodovima i selima, pobunjenim junacima. Sam Vodopić je zamislio svoj roman iz konavoskoga života u 22 posebno naslovljena poglavlja. Već prema naslovima uočljivo je prepletanje topografskih, socijalnih i karakteroloških poticaja: I. Dogovor, II. Drvarice, III. Mrcine, IV. Mato, V. Prvo poznanje, VI. Badnji večer, VII. Pivnica pod Kapom, VIII. Ometa, IX. Krsno ime, X. Soko, XI. Prijatelj i uhoda, XII. Plandovanje, XIII. Župnik, XIV. Doček, XV. Captat, XVI. Braća, XVII. Poklade, XVIII. Godina 1848, XIX. Povijest Konavala, XX. Smrt Vulina, XXI. Osveta, XXII. Smrt Marijina. Pod sličnim je naslovima u tri navrata (1863, 1866, 1870) objavljeno oko pola građe romana kakav poznajemo, a pisac je za života obradio prvih 16 (17. djelomično) poglavlja. Pred smrt je bratu, Niku Vodopiću, i piscu Jurju Cariću dopustio da zaokruže cjelinu tako što su neka poglavlja skraćena (XI.) ili izostavljena (XIII.), a fabula umjesto u šest zatvorena u jednome, nadopisanome poglavlju (Carić) “u kojem se ponekoliko odstupilo od izvorne piščeve osnove i od istinskog događaja”. Makar koliko se i sam pisac držao “istinitog događaja”, nedvojbeno je svoju priču na njemu zasnovao, a suvremenom čitatelju će biti zanimljivo da nije promijenio imena većine likova preuzetih iz zbilje, oni su u svojim životima pripadali konavoskim rodovima, pa ih – kao i Mariju iz naslova, Mariju Bratoševu – možemo prema izvorima pratiti – kao i njihova župnika u Grudi Mata Vodopića – kako se kreću na način što je Vodopićevu romanu dao ne samo sadržajna nego i vrijednosna uporišta.
II. Konavle Vodopićeva doba.
Konavle su u sastavu Dubrovačke države gotovo četiri stoljeća, sve do 1808. Za to je vrijeme upravno središte Konavala u Pridvorju, gdje stoluje knez kojeg imenuju dubrovačke vlasti. Od 1808. do 1814. su pod kratkotrajnom francuskom upravom, da bi 1815. počelo stogodišnje austrijsko upravno razdoblje, sve do 1918. Austrijske vlasti premještaju upravno središte iz Pridvorja u Cavtat, a unutar cavtatske preture osnivaju se općine Cavtat, Pridvorje i Pločice. Stvarno sjedište općina ubrzo iz Pridvorja i Pločica prelazi u Popoviće i Grudu.
Analitičari Marije Konavoke često Marijinu otmicu stavljaju u kontekst sukoba između Gornje i Donje bande, odnosno borbe za prevlast Mrcina i Grude. Takva su gledišta ipak pretjerana.
U to vrijeme je Cavtat nedvojbeno upravno središte Konavala, središte vlasti i administracije, s kojim se ostala konavoska naselja niti ne pokušavaju uspoređivati. Grudi će trebati još najmanje tridesetak godina da postane društveni takmac Cavtatu, uspjet će to tek u 1930 –ima, kada prema organizaciji tadašnje jugoslavenske lokalne uprave Općina prelazi u Grudu. Za 1840-ih Gruda tek počinje svoj uspon. Tome je naročito pogodovala izgradnja ceste od Cavtata do Grude 1824. godine. Zahvaljujući cesti u Grudi je i prije 1847. osnovana poštanska postaja, a 1866. i poštanski ured. Pogoduje joj zatim već spomenuti prelazak sindika iz Pločica na Grudu, kao i dolazak serdara i sanitarnog ureda. Mrcine su u to vrijeme u najmanju ruku ravnopravne Grudi, ponajprije zahvaljujući sajmu. Ondje su smješteni sanitarni i inspekcijski uredi, kao i odjeli žandarmerije i graničarske postrojbe. I Mrcine su središte parokije poput Grude. Nije nevažno ni to što Mrcine 1847. broje 501 stanovnika, Gruda znatno manje 390. Prave uzroke nemira u Konavlima 1848. treba tražiti u europskim, naročito u prilikama koje su vladale u habsburškim zemljama. Slabljenjem državne vlasti i u Konavlima, koje su granično područje daleko od političkih središta u Zadru i Zagrebu, dolazi do nemira i nereda, popraćenih pljačkom i ubojstvima. U hajdučiji se ističe desetak Konavljana, od kojih je najpoznatiji Božur Lasić iz Dunava.
III. O Matu Vodopiću.
Vodopić je rođen 1816. u Dubrovniku, u sjetno doba rasapa starih tradicija. Već 1840. je župnik u dubrovačkom kraju, iz Ošljeg 1845., sa nepunih trideset godina prelazi u Grudu. Na Grudi će ostati do 1857. kada prelazi u Gruž. Vodopić u Mariji Konavoki opisuje grudskoga župnika, zapravo prema predlošku u sebi samome: “Ovaj bijaše jošte mlad, na trideset i petoj godini, stavna oblika i dobre ćudi. U crkvi izvrstan svećenik, u prigodama dobar savjetnik, a u kućama pravi prijatelj. Svak ga je dobro hotio i on svakoga. Malahno dijete, plaha mladost i sijeda starost jednako je njemu pouzdano išla, jer je imao načina za svakoga, tako da je čeljadetu koristio ne samo u duhovnomu nego i u svjetovnomu”. Vodopić sebe u Konavlima ni inače nije doživljavao tek kao duhovnog pastira. Njegove su ambicije, pored vjerskih i kulturnih (prikuplja građu za rječnik bilja) pomalo i političke, pa konkurira lokalnim političarima poput vlastelina Orsata Bonde iz Pridvorja. Vidljivo je to 1848. kada zajedno s Bondom organizira obranu Konavala od ponavljanja srpskih i crnogorskih oružanih aspiracija s početka stoljeća. U dvanaest konavoskih godina na Grudi dobro je upoznao Konavle i Konavljane. Ipak, iz realističnih opisa u romanu uočljivo je da najbolje pozna dio Grude od župnog dvora preko Sršenove do Bratoševih kuća gdje je često boravio i bio rado viđen i uvažen gost (zato dobro pozna i Bratoševu kućericu sjeverno od mosta na Konavočici). Već su opisi Tušića i Bačeva dola znatno površniji ili ih uopće nema. Popovići se gotovo i ne spominju. Razlog tome je što su Popovići posebna kapelanija unutar Grudske župe te imaju svog kapelana. Opise Mrcinskog sajma i tvrđave Sokol u Dunavama treba zahvaliti manje poznatoj okolnosti da je Vodopić krajem 1846. i početkom 1847. upravljao i Mrcinskom parokijom. Za pretpostaviti je da je vraćajući se iz Mrcina i Dunava posjetio mlinove na rijeci Ljutoj. Svakako je dojmljiv opis mlinova i krčme (pivnice) uz rijeku Ljutu. Ne čudi dobro poznavanje Cavtata, s obzirom na to da se u Grad putovalo brodom preko Cavtata, a i da je Cavtat upravno središte na koje je grudski župnik upućen. Za vrijeme boravka u Konavlima objavio je 1852. eklogu Razgovor pastirski, a prve fragmente Marije objavljuje već 1863. Umro je kao dubrovački biskup 1893.
IV. O Mariji Bratoševoj.
Lik Marije, naslovni lik Vodopićeve “povijesti konavoske” nesumnjivo ima predložak u Mariji Bratoševoj iz Grude. Sedam je godina mlađa od Vodopića, rođena je 1823. u obitelji Andra Cvijetova Bratoša i Lucije rođene Baule iz Vignja (Komaji). Marijin otac Andro bio je 18 godina stariji od Marijine majke, potkraj XVIII. stoljeća, za vrijeme pobune Konavljana protiv dubrovačke uprave bio je već mladić, a za vrijeme ratne kampanje 1806., kada su Konavle opustošene bio je približno u dobi kao Vodopić kada dolazi za grudskoga župnika. Obitelj je živjela u kući, kućnoj zadruzi Bratoševih, a za Mariju se prosci otimaju u njezinoj 25-oj godini (njezina majka Lucija je Mariju rodila u približnoj dobi, a Marijina sestra Ane će se za Marijina nesuđenoga ženika Mata Maguda također, poslije Marijine smrti, udati u približnoj dobi). Marija je bila najstarija od devetero djece Andra i Lucije Bratoševe. U romanu se spominje troje Marijine braće, a troje je umrlo 1847, u nekoliko mjeseci. I sama je umrla je u vrućici, 11. lipnja 1848. i pokopana na groblju blizu kuće u kojoj je živjela. Soba Marije Bratoševe, unatoč svim ratnim i drugim destrukcijama što su uslijedile, postoji i danas.
V. Stvarni Konavljani.
Predlošci Vodopićevih likova su stvarni ljudi, suvremeni Konavljani.
Pokušavajući ih identificirati otkrio sam da Vodopić neke naziva pravim imenom, neke nadimkom, dok treći dobivaju izmišljeno ime, pa i promijenjene, “krive” podatke o starosti. Razlozi su tome pored literarnih vjerojatno i u tragičnom karakteru događaja, uključujući i ubojstva, pa je minimalni “nominalni” odmak svojevrsna “zaštita” sudionika i obitelji s kojima je pisac i u zbilji bio povezan.
Marijin otac Mihajlo je u stvarnosti Andro Cvijetov Bratoš (*c.1778. +1875). Marijina majka Lucija je Lucija Baule, žena Andra Bratoša (*1796. +1877). Stariji od Marijine braće Pero je Cvijeto Bratoš (*1824. +1905). Marijin mlađi brat Nikolica je Nikola Bratoš (*1830. +1899). Marijina sestra Ane (Janja, Jane) je Ane Bratoš (*1826. +1883), udata za Mata “Meju” Maguda. Rođak iz kuće, inače Vulin jatak Ivo (Ivur, Ivuša) je Cvijeto Antunov Bratoš (*1814. +1905), zapravo prvi rođak Marijina oca Andra.
Marijini prosci i konkurenti su Vule Petrov iz Pobrđa i Mato Matijin. Vule Petrov je Mato Ivov Lasić iz Dunava s nadimkom “Vule” (*1819. +17.5.1848). Mato (Matko) Matijinje Mato Matijin Magud s nadimkom “Meja” (*1825. +1892). Matov otac Matija je Mato (Matija) Pavov Magud (*1773 +1850). Mejin mlađi dvadesetogodišnji brat Pavo je Marko Matov Magud (*1827. +1867). Još se spominje stariji brat Antun(mogao bi biti Pavo *1820. +1875., ili Vlaho *1822. +1851.) i sestra Rakota (Ane *1823. +1905., kasnije udata Klaić).
Aktivnu ulogu u romanu ima Marijina prijateljica Pave.
Radi se o Radi kćeri Pava Sršena (*1825). Tu je i Pavina majka Stane(Marija tuđa *1791. +1859., udovica Pava Sršena) koja igra dvostruku ulogu. Spominju se i dva Pavina bezimena mlađa brata (Radi se o Luki *1829. i Pavu *1833). Nikola Paskov, Bratošev kutnji zet i član grudskog bratstva je Nikola Paskov Vidak (*1809. +1898).
Od Magudovih saveznika navode se Mićan (Miho Ivov Trković “Mićan” *1824. +1890.) i Đurica Markov (vjerojatno Đuro Markov Macan *1813 +1903.), obojica iz Bačeva dola. Macan će kasnije odseliti na Dubac u Župi dubrovačkoj gdje se 1860. oženio. Mico je Ivo Ivov Mihatović s nadimkom “Mico” (*1823. +1876.) iz Bačeva dola.
Član Lasićeve družine Vukale Petroviz Tušića je vjerojatno napisan prema Luki Lukinu Bokarici s nadimkom “Vukale” (*1820. +1912). Andro Ivanovi Pero Ivanoviz Lovorne su vjerojatno braća Andro (*1811.+1883.) i Pero (*1827. +1870.), sinovi Mata Muja. Stvarni su i navedeni Cavtaćani. Tako je Vice LukačaVice Perov Katušić-Lukača (*1793. +1864.), dok je Marko VragolovMato Nikov Vragolov (*1798. +1855.). Nisam otkrio tko je Krčun, vidar iz Hercegovine, ali ne bih sumnjao da je postojao.
VI. Što se zaista dogodilo?
Postoje mnogi dokazi i indicije o tome da u romanu nisu vjerno prikazani događaji. Razmotrit ćemo samo neke od njih:
1. U romanu pogibaju (1848) “domaći izdajnici” a Lasićevi saveznici Ivur , Marijin rođak iz Grude te Vukale iz Tušića. U stvarnosti obojica su, Cvijeto Bratoš i Luka Bokarica, umrli u XX. stoljeću: Ivur 1905., a Vukale 1912.;
2. U romanu se kaže da je Marija poginula u sukobu a Vule preživio. Obrnuto, Mato Lasić je ubijen 17.5.1848., a Marija Bratoševa umrla od vrućice niti mjesec kasnije 11.6.1848.;
3. Poznato je da su petorica braće Lasić bili strah i trepet prethodnih godina. Najstariji Božur bio je optužen zbog više ubojstava i pokušaja ubojstva (između ostalih ubio je i serdara). O njemu je spjevana pjesma (Pjesma o Božuru Lasiću). Ubijen je krajem 1847., tako da bratu Vuli nije mogao biti od pomoći;
4. Postavlja se i pitanje zašto Vodopić Mariju Konavoku nije za života ni objavio ni dovršio. Na samrti dogovara tekst za dva posljednja poglavlja kao i objavljivanje romana.
Na osnovu navedenog, po mom mišljenju, dogodilo se sljedeće:
Marija Bratoševa obećala se Vuli Lasiću. Nakon Božurove smrti poljuljan je ugled Lasićeve kuće. Bratoši smatraju da je Magud iz obližnjeg Bačeva dola bolja prilika. Poznavajući običaje i sluteći što se može dogoditi Ivur Bratoš (možda i kao svjedok dogovora da se Marija uda za Vulu) inzistira na Marijinoj udaji za Vulu. Vule, braneći čast, pokuša oteti Mariju i pritom pogiba. Ubojica nije otkriven. Marija umire jedan mjesec kasnije. Kao uzrok smrti navodi se dugotrajna visoka temperatura. Mato Vodopić je zavolio Bratoše. U njihovoj je kući bio uvažavan i čašćen. U nakani da prikaže mentalitet i običaje Konavala sukob fabulira tako da zamagli “krivnju” Bratoša što su pogazili riječ i Mariju prepustili Magudu.
Ivura Bratoša prikazuje kao negativca, gotovo izdajnika. Sličan status dobiva i Vukale Bokarica iz Tušića. Braća iz grudskog bratstva raspravljaju je li Marija dala riječ Vuli. Običaj je jasan: Ako je dala riječ to se mora poštovati. Rasprava je, kao i zaključak da nije dala riječ, dosta neuvjerljiva. Osim toga, kronologija predviđenih poglavlja u romanu, kako ga je Vodopić zamislio, govori o Vulinoj smrti, osveti, pa Marijinoj smrti, kakav je i bio odnos Vuline i Marijine smrti u zbilji, ali takav tekst nije napisan. Neuvjerljivost svođenja napetosti na sukob Gornje i Donje bande pokazuje već to što su i dvojica Gruđana na Vulinoj strani. Treba dodati i dvojicu Lovorana koji su daljnji rođaci i prijatelji Bratoševe kuće, iako su iz Gornje bande. Zašto Vodopić nije završio ni objavio priču o Mariji Konavoki možemo samo pretpostavljati, možda je zaplet priče o otmici prevladao nad običajnim i pejzažnim slojem, pa se, i kao svećenik, skanjivao nad “nehotičnim” značenjima. Ne bi bilo prvi put da se priča otme svome piscu, a na korist književnosti
VII. Vulina smrt.
Predaja sačuvana do danas u obiteljima Paljetak i Bokarica potiče nova tumačenja. Po predaji Ivan je Matov Paljetak (*1821. +1900) iz Tušića ubio Vulu Lasića, ali ne zbog Marije Bratoševe, već kao osvetu za ubojstvo Nika Lukina Bokarice (1805. +11.2.1843.) pred Paljetkovom kućom pet godina ranije. Lasić (vjerojatno Božur) se vraćao iz Radovčića gdje je bio kod prijatelja Cvjetkovića. Vidjevši veći broj Gruđana oko Paljetka opalio je nasumce i ubio Bokaricu. Paljetak kojeg je Lasić htio ubiti je vjerojatno bio Božo (1813+1881), stariji Ivanov brat. Možda je upravo zato dobio nadimak “Božur”, kao i Lasić.
Manje je poznato da ni tadašnji Paljetci nisu bili bezopasni. Rođaci iz kuće Ivana Paljetka, Pero i Jozo Paljetak s još nekoliko Konavljana ubili su te 1848. na granici Stravče i Trebinja Memeda Budalicu i Omera Zupčevića. I o tom događaju spjevana je pjesma (Junak Paljetak Jozo i dva pobratima).
Neprijeporno je da razloge Vulina ubojstva treba tražiti kako u rivalitetu i otmici (grapši) Marije Bratoševe, tako, u prvom redu, i u krvnoj osveti koja vlada između Lasića i Paljetaka.
U literaturi se redovito navodi kako je Marijin zaručnik, utoliko i Vulin takmac, Ivan Paljetak što nije točno. Geneaološki podaci se poklapaju s Magudovim, a ne s Paljetkovim. Tako je Magudov otac mogao 1847. isprositi Mariju Bratoševu jer je još živ, dok Paljetkov nije, umro je 1840. godine. Paljetak ima stariju braću (Božur *1813. +1881. i Pavo *1816. +1908.), dok Magud, kako navodi i Vodopić, ima mlađeg brata (*1827). Uostalom, i predaja u Magudovoj obitelji govori da se Meja Magud zaručio za lijepu Mariju Bratoševu. Nakon Marijine smrti oženio se 1854. njezinom mlađom sestrom Janom. Kasnije će postati političar i načelnik Cavtatsko – Konavoske općine. Stoga je teško pretpostaviti da je Vodopić iz literarnih razloga “zamijenio” Paljetke i Magude, prije će biti kako su se u recepciji slučaja prema romanu i predaji zamrsili motivacijski sklopovi otmice i osvete.
Lasići i Bratoši su se ubrzo čak i okumili. Paljetci i Lasići, u strahu od krvne osvete, neko vrijeme ne izlaze iz kuće živeći u nekoj vrsti kućnog pritvora. Uz posredovanje rodbine i prijatelja na kraju se i oni mire.
Vulin neput Ivo Lasić oženio se za Mariju Deranjinu iz Tušića.
VIII. Sukobi.
Konavoski prijepori nisu prestali ni nakon smrti lijepe Marije Bratoševe. Zavađene Dunave i Gruda istog su ljeta povod za svađu našli u vodi za natapanje polja, starom vrelu Vodovađe što su ga još Rimljani vodili u Cavtat – o čemu govori druga priča o ljubavi i smrti. Stanovnici Bani, Pločica, Mrcina, Dunava i Zastolja zaprijetili su napadom na Grudu. Časnicima carske vojske, u smirivanju uzavrelih strasti pomaže – Mato Vodopić.
