Vrag me natjerao, sami vrag me natjerao da uzmem u ruke Foretićevu „Hrid za slobodu“. Radi tih 75 godina! Igara.
Ta potreba da se pronađe hrid na kojoj će Dubrovnik skriti svoju slobodu, a o kojoj Dalibor Foretić govori i piše, od njegova vremena do danas smanjuje se istom brzinom kojom turizam u ovom gradu guta sve pred sobom, a najviše ljude. Dalibor Foretić je, spomenimo i podsjetimo, pratio Dubrovačke ljetne igre kao kazališni kritičar, strašću zaljubljenika i preciznošću kirurga kojemu su bili strašno, strašno, životno važni znaci vitalnosti organizma o kojemu piše. Cijelo to vrijeme, a kroz drugo, nadopunjeno izdanje knjige koja je izašla zahvaljujući dubrovačkoj Matici hrvatskoj, pratimo njegove osvrte i kritike kao tridesetogodišnju kroniku Igara od 1971. do 2001., ne može se ni u jednoj rečenici naslutiti ravnodušnost ili zlonamjernost prema događanjima na Igrama, ne samo što se dramskog repertoara tiče, već i svih političko-društvenih okolnosti u kojima su se odvijale. Hvala Bogu, jer i jedno i drugo vodi u intelektualnu i duhovnu hibernaciju kojoj se Foretić odupirao sve do svoje prerane smrti 2001. godine. Vjerujem da je ljudi koji su je držali u ruci i čitali, doživljavaju kao dragocjeni spomenar, povjesnicu festivalih uspješnica i neuspješnica tijekom višedesetljetne ustrajnosti Igara. Dragocjeni su uvidi u godine i okolnosti u kojima su se Igre igrale.
Vazda ista pitanja!
Kad zaronimo u povijest neminovno se uvjeravamo kako se, u načelu, gotovo sve ponavlja – vrti se u krugu. Igara što se tiče, čini se, vazda iste teme : od turizma i ugostiteljstva koji su gutali prostore za scenske izvedbe – a do danas ih i progutali, pa onog propitkivanja istinskih kazališnih proplamsaja i živog teatra čiji smisao postojanja ostaje dugotrajno prisutan u memoriji publike jednoga grada, pa odnosa Zagreba i Dubrovnika, pa polemika može li dubrovački teatar biti okosnica Igara, pa koliko su naši glumci zastupljeni u predstavama Igara, pa iščezavala li ambijentalni teatar, pa bi li se odnosi kulture i politike mogli podvesti u neki podznak stockholmskog sindroma, itd.itd. Sve su to pitanja stara nekoliko desetljeća, a postavljaju se i danas, na možda nekim zagrebačkim sastancima i tijelima, no u javnom prostoru sve rjeđe se o odgovorima na njih polemizira u stručnim, dobronamjernim i znanjem dobro potkovanim kazališnim krugovima, pa pažnju najčešće privuku jedanput-dvaput godišnje na sjednicama Gradskog vijeća kad se razmatraju izvješća o radu ili na ponekoj stranačkoj fb stranici. E, tu se stvarno onda naslušamo i nagledamo svega.
No, ne pati samo kultura zbog pomanjkanja kriterija kad se o njoj govori, iako, iako, posebna jest, kroz nju prolaze neke fine niti, neke nijanse života koje ili imaš ili nemaš, koje moraju postojati da bi se nadograđivale znanjem, znatiželjom, glađu i strašću kojom gotovo pobožno ideš na koncerte, kazališne predstave, balet ili operu…Mora postojati da bi rasla.
Vjerujete li nama ili svojim očima?
U suprotnom, padaju kriteriji i mjera za vrijednost kulturnih događanja u Gradu postaje, kako najsvježiji primjer pokazuje, galama o nečemu što je kao dosad najdubrovačkije (a ja sam naivno mislila da je lani ispucan taj “argument”), to nešto što bi kao trebalo biti alfa i omega svakog umjetničkog čina koji se podiže na pijedestal iznad svega što je u ovom Gradu dosad izvedeno. A izvedeno je toliko izvrsnosti kroz predstave i koncerte da su se izvođačima koji su dolazili na Igre i pred dubrovačku publiku „tresle gaće“. Jer je dubrovačka publika imala visoka očekivanja izgrađena na iskustvu gledanja i slušanja, mogla je osjetiti, pa i ako nije bila potkovana nekim teoretskim znanjem, što je dobro, a što nije dobro. Nisu joj se mogla podmetnuti, znate onu popularnu izreku – m… za bubrege. Pa, zaboga milog, Igre traju 75 godina, Orkestar slavi stotinu godina! Održala ih je dubrovačka publika! Kulturne ustanove Dubrovnika trebaju biti uključene, naravno da trebaju, tko to uopće spori?, ali ne može njihovo sudjelovanje apriorno rezultirati samozadovoljnim usklicima kako je teškom borbom izvojevano očuvanje identiteta Grada i da takav sretan završetak zaslužuje da se padne ničice. To je predstava koja se stilski i sadržajno loše napisanim scenarijem može izvoditi samo na političkoj pozornici! To je samo dokaz koliko se uspjelo, ne bih se baš usudila napisali namjerno, godinama raditi na spuštanju ljestvica i kvalitete i prosudbe kako bi se ono što je prosječno u Dubrovniku počelo doživljavati vrhunskim, nadnaravnim umjetničkim dosegom. A onda nas se još i bombardira na različite načine kako bismo u to povjerovali. Pored zdravih nam očiju, to ne bi smjelo proći!
Čvrsto vjerujem, ma, znam, da ima u Gradu ljudi i iz Grada ljudi, u kojima se sve buni zbog ovakvog modela „zamagljivanja stvarnosti“, ali su, ako i u većini, šutljiva većina, digli su ruke ili im se ne da, ne bi se zamjerali, ne vjeruju u promjene, a šutnja je idealna podloga za uzlet onih koji i ne mogu zamahnuti krilima visoko. Ne vlada samo u Dubrovniku takva društvena klima, dio smo veće cjeline, no to nikako nije razlog da budemo mirni, pomirljivi i ravnodušni.
Valjda u istom tom pomalo nostalgičarskom, ali, da se odmah razumijemo, ne i nekom osjećaju žalopojne pomirenosti kako je sve prije kao bilo bolje, prisjećam se redatelja Joška Juvančića, našega Jupe, koji mi je jedanput, upitan da napravimo intervju – onako fakinski pilarski odgovorio protupitanjem – a ima li to smisla? Znao je on na bitna značenja određenih pojmova upozoriti tako da nemaš pojma šali li se ili je mrtav ozbiljan. Nikad nisi bio načistu s njime, ali me otada smisao kao mjera u prosudbi, često progoni.
Valjda iz istih tih razloga koje sam već spomenula, najavljeni dramski program Igara u ovoj 75.-oj obljetničkoj godini sam dočekala „navijački“. Jesam i to priznajem.
Mogla je biti… ali nije!
O „onoj“ Kafetariji znam poprilično. Godine! Postojao je u meni crv sumnje kako će se umjetnički ansambl nositi s ogromnim izazovom realizacije Goldonijeva teksta koji je preveo i adaptirao na dubrovački govor i kontekst, briljantni Frano Čale. Kafetariju iz 2016. Brešan je upravo zbog odmaka od amblematske predstave u koju su Dubrovčani infisani do danas, postavio kao musical. Ali, bila sam, priznajem, dio mase koja je na takav repertoarni potez gledala namjerno kroz „ružičaste oćale“. I danas smatram da je talentirani Marijan Nejašmić Banić bio najlogičniji i najbolji izbor za gospara Lukšu koji treba svesrdno pozdraviti, ali mu i poželjeti da ulogu brusi i dalje na njoj radi. Tvrdim da posljednjih godina nije bilo komada o kojemu se prije Igara tako razdragano kroz Grad pričalo i koji se s tolikim veseljem očekivao. Tim više mi je žao što nakon premijere i dosad izvedenih predstava, o Kafetariji “na kafi” malo tko priča ili prepričava neke zgode njenih likova, za razliku od „one“ predstave čiji je ovo hommage trebao biti.
Redatelj predstave, ujedno i ravnatelj Kazališta Marina Držića Paolo Tišljarić bolje od ikoga poznaje „svoj“ glumački ansambl, za scenski prostor izabrana je, zbog fasade s prozorima i vratima povoljna lokacija, ali je scenski prostor za igru razvučen i „plitak“, ali sve bi to i moglo proći da se malo više posvetio fenomenu na kojemu je „ona“ Kafetarija živjela istim intenzitetom deset godina.
Predstava je napravljena u balonu izoliranom od vremena u kojemu Dubrovnik danas živi. A, bila je izuzetno podatljiva da bude nastavak onoj Kafetariji koja je smještena u godinu 1911., kada se kroz Grad u većem broju počinju susretati turisti.
Od tada do danas, turizam je „progutao“ grad, apartmani su „pojeli“ stanove, gradska uprava donosi odluke kojima se pokušava ostvariti suživot lokalnog stanovništva i turista, smanjila je živu glazbu, komunalni redari se mogu zvati prije ponoći zbog kršenja reda i mira, buke iz kafića, gradonačelnik je zbunio i goste i domaće onom “jesam-nisam” rekao da se ne smiju karocat kuferi po ulicama, kampanja Respect the City, najava zabrane novih apartmana… ma brojne su mogućnosti koje su kroz glumačke replike mogle nadograditi Kafetariju i smjestiti je u vrijeme, tim sitnim provocirajućim trenucima izazvati smijeh, biti zrcalo života u kojemu i nad kojim „njorgamo“.
„Kafetarija“ se, nažalost, nije iščitala ni na kakav novi način, pa je pitanje i zašto se postavila ako joj se, u svakom smislu na izdašan način, nije pristupilo kao najiščekivanijim projektom Igara za koji su zainteresirani i oni koji nisu česti posjetitelji kazališta. Je li posrijedi nedostatak vremena i fokusiranosti budući je isti redatelj radio i svečanost otvaranja ili je bilo najvažnije rasprodati ulaznice i stvoriti liste čekanja, sada je već teško reći. Ali, šteta! Možda se može netko uz nju i zabaviti, možda i nasmijati, ali početak dramskog programa 75. Igara nije ispunio očekivanja. Ni najmanje.
Bilo je, možete promisliti, na Igrama i ovakvih i onakvih predstava, i bit će ih, uvijek je to put na kojemu se za izvrsnost mora poklopiti puno stvari. I, “that’s Okay”, ali nazovimo stvari pravim imenom.
Što je bilo, bilo je. I predstave su živi organizmi na kojima se može poraditi, ako se akteri ne učahure u opnu opasne samodopadnosti.
I, na kraju krajeva, to ipak ne treba biti nikakav razlog da s optimizmom ne pogledavamo u kalendar, na 27. srpnja kad će se premijerno izvesti Dolenčićev „Ekvinocij“, za dubrovačku publiku još jedan važni i „obožavani“ Vojnovićev naslov. Kojega intimno redatelj posvećuje kao hommage svom učitelju Jošku Juvančiću. Uh, kako to obvezuje!
E, sad bi Jupin pilarski komentar na sve ovo, bio zlata vrijedan…
