Javni prostor utječe na kvalitetu života svakog pojedinca, a onda i zajednice u gradskoj sredini. Dokazano je kako pristupačnost igrališta, šetnice javnog trga i javnih sadržaja pozitivno utječu na razvoj djece, ali i na ponašanje odraslih. Kako to doživljavaju mame, koje upravo odgajaju svoju djecu u pojedinim dubrovačkim naseljima? Svoje dojmove su nam iznijele tri dubrovačke mame, koje su odrasle na Ilijinoj glavici, u Orsanu i na Pločama, a sad žive i odgajaju svoju djecu na Gornjem Konalu, na Nuncijati i u Čokolinu.
Andrijana Rabušić odrasla je na Ilijinoj glavici i kaže kako se kvaliteta života u naselju u kojem je odrasla ne može mjeriti s onom u kojoj odrastaju njezina djeca na Gornjem Konalu.
-Na Glavici je sve nadohvat ruke: škola, vrtić, igralište, park, autobusna stanica. Pločnik kroz Zagrebačku ulicu i pothodnik omogućavaju da djeca sama, bez pratnje roditelja, pješke mogu doći do Grada, do knjižnice, do glazbene škole. Blizu je i butiga i svi potrebni sadržaji za kvalitetan život. Kad sam tamo živjela, nisam to primjećivala – kazala je Andrijana, te priznala kako je sve to osvijestila naknadno, kada vidi nedostatke kvarta u koji se preselila i u kojemu odrastaju njena djeca.
-Na Gornjem Konalu gdje sada živim, osim savršenog pogleda nema ničega. Broj parkova i igrališta 0. Djeca se igraju na ulici jer nemaju drugih mogućnosti. Ulica nije prilagođena da bude dvosmjerna. Izlaz na magistralu je ilegalno otvoren tako da ulica često služi kao prečac za izlaz i ulaz na magistralu, a iako je dozvoljena brzina 30, vozi se i do 90 na sat. Ponekad imam osjećaj da sam na Grobniku.
Ujutro, u vrijeme kada se odlazi na posao i u školu je u naselju katastrofa. Djeca koja idu pješke moraju se svaka 3 metra sklanjati automobilima, a negdje nema ograde, a “provalija” je 2-3m duboka. Povezanost autobusom javnog prijevoza je katastrofa, a ako uspiješ potrefiti da se ukrcaš na tricu, kad iziđeš na autobusnoj stanici Magistrala br. 3, nema pješačkog prijelaza ni pothodnika. To znači da djeca sama, bez pratnje odraslih ne mogu koristiti javni gradski prijevoz.
Kontejneri na depozitu su premali za tu količinu stambenih prostora i ljudi koji tamo stanuju. Uvijek su prepuni i kontejneri i okolni prostor. Njima je teško i prići jer su zbog nedostatka parkinga ispred njih uvijek parkirana 2-3 automobila. Parking ne postoji. Ulica je zapuštena, ne znam da je ikad očišćena. Izmet od kućnih ljubimaca je posvuda.
Za mene kao majku to znači da moram djecu puno više paziti, ne mogu djecu pustiti na zaštićeno igralište u blizini kuće, nego ih, ako izađu na ulicu stalno moram nadgledati ili ih ukrcati u automobil i odvesti u Uvalu, na neko igralište… sami ne mogu ni do knjižnice ni do igrališta, što je djeci s Ilijine glavice dostupno bez pomoći roditelja.
Nedostatak adekvatnog prostora za igru u blizini kuće i nedostatak infrastrukture kao što su pješački prijelaz i nogostup, znače manje druženja, lošije ispunjeno slobodno vrijeme, ali i potencijalnu opasnost od ozljeda, kad god dijete treba izaći iz kuće. Poći u šetnju za nas znači prvo sjesti u automobil i odvesti se do neke šetnice, igrališta. Mislim da je svima jasno koliko je u ova dva primjera različita kvaliteta života i djece i roditelja kad usporedimo Ilijinu glavicu i Gornji Kono.
Mia Hrnić odrasla je na Pločama, predjelu užeg gradskog središta koji se zbog blizine povijesne jezgre najčešće naziva elitnim dijelom Dubrovnika. Svog sina Mia odgaja u Čokolinu. I sretna je da je tako, jer ono što je turistima najprivlačnije, a to je pogled na atraktivni Grad u zidinama i njegova blizina, ne znači automatizmom kvalitetu života domaćim stanovnicima, osobito roditeljima s malom djecom.
-Definitivno je lakše živjeti u Čokolinu. Na Pločama je s djetetom u kolicima vrlo teško. Ako ti netko ide u susret, nemoguće se mimoići na uskom nogostupu, a ni dvoje ljudi ne može hodati usporedo, već jedan iza drugoga, kao da smo u vojsci, a ne u šetnji. Na Pločama ima jako puno skalina i s kolicima uvijek moraš ići okolo, preko vatrogasaca ili preko Viktorije. Kad se sjetim sebe, kad sam bila mala, igrali smo se na ulici gdje su stalno prolazili auti. Doduše bilo ih je manje nego danas. Ploče imaju park pokraj škole, ali ne bih komentirala kako izgleda i tko se sve tamo skuplja. U svakom slučaju, park nije adekvatan za djecu. Na školskom igralištu Gimnazije, nisam dugo bila, ali to je jedino igralište na Pločama, a često je zauzeto, pa ga djeca baš i ne mogu koristiti kad hoće.
U Čokolinu imamo sve: park za djecu, zelenu površinu, igralište, boćalište, školu, vrtić. Čokolino je u pravom smislu rijeci „kvart“ za ugodan život s obitelji. Dijete se može igrati, a da nije u neposrednoj opasnosti od auta dok na Pločama to nije slučaj. Život je u Čokolinu puno ugodniji, svi sadržaji od trgovine do igrališta i javnog prijevoza su blizu.
Ipak nije sve idealno. Mia navodi kako je potrebno češće čišćenje javnih površina.
-Tu mislim ponajviše na dječji park. Zna se skupiti toliko smeća da imamo mamu koje redovito piše mailove i zove da se to očisti i uredi. Možda da posade novu travu, stave sustav za navodnjavanje koji bi se aktivirao u kasnijim večernjim satima, da se redovito kosi. Problem Čokolina je neadekvatna oborinska odvodnja. Kad pada jača kiša, cijelo igralište je pod vodom. Općenito mislim da nedostaje kanta za smeće i da treba bolje održavati okoliš od zelenih površina do češćeg pražnjenja kanta za smeće do održavanja sprava za igru i klupa u parku. Mislim da bi bilo dobro ograditi park jer na jednom dijelu postoji opasnost od pada u provaliju, a s obje strane je ceste na koju djeca lako mogu “izletjeti”.
Parking je problem u cijelom Dubrovniku, pa tako i u Čokolinu, ali kad se ujutro ulica zablokira automobilima roditelja koji djecu iskrcavaju neposredno ispred škole, nastaje kaos. Priča se da će spajati cestu kroz park pa Čokolino napraviti dvosmjernom. Ne znam da li je informacija istinita, nadam se da nije. Zamislite da u kvartu imate dvosmjernu cestu koja ide kroz park u kojem se igraju djeca!
Fani Jovanović odrasla je u Lapadu, točnije u Orsanu, a sad živi na Nuncijati.
-U Orsanu mi je bilo super jer je sve bilo blizu, a prije svega more, pa sam kao dijete mogla uzet šugaman i poći na kupanje, bez da se vozim autobusom ili da me netko prati. Također, šetnica uz more je prekrasna i kad se prestane s kupanjem tijekom ljetne sezone. Bilo je dosta prostora za igru i druženje. Iz Orsana se u lapadsku školu brzo i sigurno može stići pješke, vrtić je na pristojnoj pješačkoj udaljenosti, a svugdje postoji dovoljno širok nogostup i sigurni pješački prijelazi. Osim ovih, za djecu važnih sadržaja, u Lapadu je blizu sve: od trgovine do benzinske pumpe, sad i kino i sportski sadržaji, a povezanost autobusnim linijama ne može se usporediti s Nuncijatom. Iz Orsana se sve može obaviti pješke, a autobusne linije su dostupne i česte.
Na Nuncijati je meni prekrasno živjeti jer imamo šetnicu, preko starog vodovoda, pa drugu prema Srđu, igralište za djecu, sportski teren, puno zelenila i prostora za igru u prirodi i da ne zaboravim, najljepši pogled.
Problem je odlazak u školu. Magistrala, koju djeca trebaju prijeći da bi pješke stigla u OŠ Ivan Gundulić u Gružu, je opasna. Nema pješačkog prijelaza, djeca pretčavaju, a automobili često prebrzo voze. Na žalost dogodile su se nesreće u kojima su stradavali pješaci, često i djeca, koja su primorana prelaziti magistralu.
Povezanost javnim prijevozom je nikakva. Autobus broj 3 je vrlo rijedak, sad nakon lockdowna još rjeđi nego prije, linija 3 A je potpuno ukinuta. Ja nemam osobni automobil i to mi stvara probleme, po povratku s posla trebam učinit oko 250 skalina da bi došla doma, a tako i djeca koja se vraćaju iz škole i nakon tih skalina trebaju još preći magistralu. Kako je nekim našim starijim susjedima, kojima pobjegne taj autobus koji tako rijetko ide, možete samo zamisliti. Ako nešto trebate obaviti, poći u spenzu, uzet neke potvrde, poći u doktora, u Lapadu sve možete pješke i relativno jednostavno, na Nuncijati ste vezani za tricu ili za automobil.
Odnedavno na Nuncijati imamo malu butižicu, pa ne moramo za svaku sitnicu ići u Gruž. To je značajno povećalo kvalitetu života. Kao i svugdje nedostaje parkinga, ali mene najviše nervira što ljudi neodgovorno bacaju smeće posvuda, po šetnici, po cesti, umjesto u kontejner. Smeta mi što se kante na dječjem igralištu ne prazne redovito, pa se često događa da se od smrada ne može stati na igralištu. Kad pada kiša, potoci i rijeke teku skalama i ulicama Nuncijate, a tada je iznimno opasno prelazit preko magistrale na što smo prisiljeni. Kvaliteta života je definitivno veća u Orsanu, ali ima i Nuncijata svoje prednosti.
Na kraju možemo zaključiti kako je kvalitete života u planski izgrađenim naseljima, kao što su Čokolino i Orsan te Ilijina glavica puno bolja nego u naseljima koja su spontano nastala bez detaljnih planova razvoja. Dostupnost javnih prostora od onih za igranje, šetnju do cesta, nogostupa, pothodnika značajno utječe na život, osobito obitelji s djecom.
Nije to ništa novo, a potvrđuje istinitost istraživanja UN-Habitata koje kaže kako gradovi koji dobro funkcioniraju imaju oko 50% uređenih javnih površina. Ono što uvijek treba imati na umu prilikom prostornog planirana su dokazani rezultati ovog istraživanja.
Nedostatak kvalitetnih javnih prostora smanjuje kvalitetu života u gradu, povećava kriminal, socijalne napetosti te narušava zdravlje. Javni prostor gradi sigurniju zajednicu, smanjuje nejednakosti, gradi lokalno gospodarstvo i pozitivno utječe na smanjenje stresa i zdravlje stanovništva.
Članak je sufinanciran od strane Agencije za elektroničke medije u sklopu projekta “Javni prostor – potreba ili luksuz”.
