Primjedbe na izmjene i dopune Urbanističkog plana uređenja “Radeljević-Libertas”, te izmjene i dopune Generalnog urbanističkog plana Grada Dubrovnika trebale su do jučer, 11. veljače biti poslane nadležnom gradskom Upravnom odjelu koji je proveo javnu raspravu na tu temu. Svoju primjedbu i duboko neslaganje s “rješenjem koje to nije” uputila je i Maja Nodari koja se ne miri s promjenama koje poništavaju autentični dubrovački urbanitet.
Napisala: Maja Nodari, viša konzervatorica savjetnica Konzervatorskog odjela u Dubrovniku u miru, te članica Velikog vijeća Društva prijatelja dubrovačke starine
Izražavam svoje duboko neslaganje s Prijedlozima izmjena i dopuna UPU “Radeljević-Libertas”, kao i izmjenama i dopunama GUP-a Dubrovnika. Ostaje dojam velike žurbe i “guranja” te za Grad važne javne rasprave “ispod radara”!
Čemu sve to? I zašto?
Živo se sjećam mjeseca svibnja 2017. godine kada je Dubrovniku oduzeto još jedno njegovo “opće mjesto”, kada je srušena upravna zgrada “Dubrovačkog električnog tramvaja”, a netom zatim i pogon spremišta tramvaja, popularna Remiza.
Kao konzervatorica pratila sam u to vrijeme nevjerojatno indolentnu i suspektnu proceduru “pretvaranja” pravne zaštite tog lokaliteta iz statusa “preventivne zaštite” u trajnu zaštitu kulturnog dobra koje je bilo zaslužilo upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske u trajnom svojstvu. Tako oni koji su se žurili dobiti “praznu ledinu” za nove investicije, ne bi bili mogli srušiti zaštićeno kulturno dobro. I ne bi bilo moguće na toliko perfidan način učiniti “brisanje povijesti” dijela Gruža, prevažnog prometnog i gospodarskog punkta grada Dubrovnika, neupitno potencijalne gradske lokacije.
Osobe nesvjesne pojma grada pomno su isplanirale kako doći do praznog terena i nastaviti s destrukcijom dubrovačkog urbaniteta. S obzirom na ishitreno i silovito uklanjanje Remize iz slike grada i čovjekove sredine, ne uvažavajući volju građana, “uspješno” su prebrodili uklanjanje pravne zaštite, a kasnije je sve išlo lakše – do gradnje banalnog parkirališta. Očekivalo se “daljnje poduzimanje”.
I stiglo je!
U vidu još jednih izmjena i dopuna planske dokumentacije… neprihvatljivih za fizionomiju grada. Veliko je urbanističko poniženje uništiti trag prošlosti, koja je mogla postati budućnost. I donijeti Dubrovniku modernu, prestižnu, glavnu gradsku tržnicu kako je na tom mjestu bilo i planirano.
Nadalje, u izmjenama i dopunama GUP-a Grada Dubrovnika iz 2012.godine imali smo zgradu Remize, ali i planiranu glavnu gradsku tržnicu!!!!
Štoviše, zgrada Remize u prostornim se i urbanističkim planovima nalazi i temeljem provedenog urbanističko-arhitektonskog natječaja iz 2014. godine!!!!!
Tržnica je netragom nestala, a Dubrovnik mnogo izgubio! Iznenađena sam da je ovakav plan i to u ovo za Dubrovčane blagdansko vrijeme dan na javnu raspravu, osobito pred donošenje novog GUP-a u kojem bi zasigurno ovaj prostor, zbog propisa zaštićene, UNESCO-ve buffer zone morao imati manje visine dozvoljene gradnje. U ovoj zoni gotovo nema niti malo zelenila !!!!
Mislim da je bespredmetno raspravljati o ovom UPU-u i izmjenama GUP-a i PPU-a, sad kad smo u očekivanju novog gradskog plana, koji bi nam trebao dati analizu sadržaja koji ovom gradu trebaju od onih trgovačkih do ugostiteljskih i turističkih. Ne vidim razuman razlog forsiranja ovoga plana, osim što bi on mogao pogodovati pojedincima!!!!
Opet se u Dubrovniku kratkovidno “srlja” s rješenjem koje to nije!
Zasićeni smo lošim promjenama koje se na licu Grada tako bolno i brutalno množe. Dosta je!
I najposlije “last but not the least”!
Riječ, dvije o fenomenu industrijske arhitekture. Ona nas podsjeća na jednu od ključnih prekretnica u razvoju ljudske civilizacije, pa premda u Hrvatskoj živimo u vremenu nestajanja proizvodnje, industrijsko naslijeđe i njegovo očuvanje privlače sve više pažnje, mada u nas primjera njezine uspješne revitalizacije i prenamjene i nema baš pretjerano. Zagrebačka i riječka industrijska baština donekle ulijevaju nadu u pomak u kontekstu promicanja zaštite i prenamjene industrijskog naslijeđa, čija bi pozitivna iskustva trebalo slijediti. Jer, pametni znaju što bi s njom!
Eto, Vijeće Europe 2015. godinu proglasilo je godinom Europske industrijske i tehničke baštine, po Europi i svijetu ima sjajnih primjera njenog korištenja i revitalizacije a u Dubrovniku se ruši secesijska Remiza! Mnogi bi, kad bi je imali, za takvom baštinom itekako posegnuli.
Točno tvrdi uvažena povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević: „No hrvatska tehnička baština nije uključena ni u nacionalne ni u regionalne ni u gradske prostorne strateške dokumente, javnosti nije predstavljena njena povijesna i identitetska važnost, a borba za očuvanje pojedinih, čak i istaknutih spomenika zahtijeva golem ulog energije i često završava porazom.“
Dubrovnik ne želi više poraza! Dubrovnik želi potvrde svoga identiteta u prostoru. Svom specifičnom urbanitetu.
Ma izgradit će Lovorko Milošević još stariju i još lepšu zgradu Remize.