U Centru za kultura Milna, u općini Milna, otvorena je izložba “Rozariji kao posvete”, dubrovačke slikarice Dubravke Lošić.
Kustosica izložbe je Margarita Šimat, autor fotografije je Damir Fabijanić, dok oblikovanje potpisuje Tereza Košutnik.
“Već u ranim osamdesetim godinama, za vrijeme studija Dubravka Lošić posvaja motiv ruže. Umeće je kao kolaž ili sliku među plemenitu trošnost svojih materijala i tkanina kao u ležaj panaceje („lijek nad svim lijekovima“), čisteći je i oslobađajući je banalnosti u ulozi uresa svemu i svačemu. Još nedorečena u simbolici svojeg znaka, osovljena između zemlje i neba u malim formatima slika, Dubravka tada još ne zna kako otvara put prema metaforičkim poljima Rozarija koja se će se, desetljeće kasnije, pretvoriti u njen znak i signaturu. Manje od desetljeća kasnije, 1990-ih godina, u vrijeme neposredno prije rata, za rata i nakon njega, sve do danas ona puni polja kvadrata, format koji simbolizira svijet i sve četiri strane svijeta – ružama. Oblikom koji je toliko krcat simboličnim značenjima da ih gotovo više i nema. Predočava potpunost duhovnog bića jer „Ruža je bez onog zašto, ona cvjeta jednostavno zato što cvjeta. Ona se ne brine o sebi, ne pita gleda li je netko“ napisati će redovnik i mistik Angelus Silesius 1657. godine.
Ti ratni Rozariji u svojem su znaku posveta, zavjet, dar, molitva i ex voto. Esencija su ženskog pisma zacjeljivanja svijeta pokrovima koji su apotropejski, štite od zala koja u to vrijeme uzimaju neslućeni danak u životima. Većma crveni zazivaju i žrtvu i posvećenje
Plohu Rozarija puni „sretni“ oblik ruže kao struktura, simbol, osjetilni poticaj i metafora iz čijeg središta progovaraju svi svjetovi na svim jezicima. Modelirane su u vlazi ljepila, nastajući gestom omotavanja uvijenog materijala, kao klupko prediva. Kao mantra umirivanja.
Njihova crvena boja je mitska, ritualna i ženska, nije marijanska i djevičanska (njezine su boje bijela i plava). Ipak kada se 2011. godine, u restauraciji otkriva njihova podloga na njoj nalazimo Dubravkinu nebesko plavu boju (Bogorodičina plašta) a zaostali tragovi ruža kao čudo, čine se pticolikim dušama sklonjenim pod njihovim pokrovom.
Dubravkine strukture svojom univerzalnošću značenja i osjetilnim impulsima imaju elasticitet i prilagodljivost svakom doživljaju i događaju – ljudskom i nadnaravnom. Svečanosti darivanja, posvećivanja, tuzi a ponajviše ljubavi, sveopćoj i prožimajućoj. Rozariji zazivaju marijansku pobožnost Krunice (Ružarij, Rozarij), molitve i nizanja brojanice a njihova crvena boja u liturgijskom značenju boja je ljubavi, krvi, života i snage duha. Dubravkini Rozariji su „vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt zatvoren i zdenac zapečaćen“ iz starozavjetne „Pjesme nad pjesmama“ (Canticum Canticorum) kralja Solomona ili Hortus conclusus (zatvoreni vrt) u kojemu Bogorodica sjedi u ružičnjaku. U kasnoj gotici (15. st.) ružičnjak postaje atributom i naslovom Gospe od Rozarija (Ružarija). Simbol je njene čistoće i bezgrešnog začeća na koji se oslanja prikaz uvriježen u duboko usađenom marijanskom kultu Dalmacije i posvećuje se Velikoj Gospi kojoj se u petnaestom danu kolovoza slavi Uznesenje (Assumptio Beate Mariae Virginis).
Danas su najnoviji Dubravkini Rozariji (2021.) kao dragocjenosti zatvorene u prozirnim kutijama. Mekano su uvijene ili u stanju odmotavanja, u nastajanju i istodobno u nestajanju, u uznemirenom disanju i drhtanju. Postale su dio svakodnevne Dubravkine geste koja se čini kao da nikada neće posustati, jer se u njoj (u ruži), sklanjaju svi nemiri, zebnje i traume bića. Jer „Ruža je ruža je ruža je ruža.“ (Gertrude Stein, 1913.)”, napisala je kustosica izložbe Margarita Šimat.
Izložba ostaje otvorena do 31. kolovoza 2022.
