Marija Barović rođena je u Ljubljani 1989. Djetinjstvo je provela u Stonu, a nakon završene gimnazije u Dubrovniku završila je Arhitektonski fakultetu u Zagrebu. Pohađala je École Nationale Supérieure d’Architecture de Paris La Villette u Parizu, završila i poslijediplomski studij na Harvard Graduate School of Design u SAD-u i trenutno radi kao asistentica na Arhitekturi u Zagrebu. A s njom smo razgovarali o prostornom planiranju, arhitekturi, Gradu, TUP-u, ali i Pelješkom mostu i posljedicama koje će on i pristupne ceste imati na razvoj, ali moguću devastaciju prostora.
Zašto ste odabrali arhitekturu?
Osjećaj za prostor, snažna znatiželja i sklonost maštanju su me, vjerujem, odveli u smjeru arhitekture. Te karakteristike rado pripisujem svom odrastanju u Stonu. S tek oko 500 stanovnika, urbanizam tog malog grada, koji se sastoji od 15 ortogonalnih stambenih blokova okruženih gradskim zidinama i solanom, čini nevjerojatno inspirativan prostorni okvir. Kada to sagledam u kontekstu poslijeratnih okolnosti i potresa koji je pogodio Ston 90-ih, to možda ne zvuči tako. Međutim, u mom dječjem kozmosu cijeli je grad bio jedno veliko igralište. Nakon potresa, konstruktivno obnovljene kuće nisu dobile nove stanovnike pa bi se otvori zatvarali daskama koje sam koristila kao platna za slikanje i zamišljanje što bi se tu moglo dogoditi. Dvije gospođe koje sam oslikala još uvijek stoje na prozorskim daskama kuće u ulici. No, da se baš ne zanosim, najdirektniji utjecaj je zapravo došao od mame. Povezujući moj interes prema crtanju i matematici, suptilno me usmjeravala arhitekturi kao spoju jednog i drugog, što zbilja pogađa u bit i kompleksnost profesije koja u sebi integrira i umjetnost i znanost. U srednjoj školi sam sve više razvijala tu ideju pa prilikom upisa više nisam imala nikakvih dilema – studij arhitekture je bio moj jedini izbor.
Studirali ste u Zagrebu. Je li arhitektonski fakultet ispunio Vaša očekivanja?
Arhitektura mi je omogućila da izrazim svoju kreativnost kroz projektiranje što me i sada zbilja ispunja. Kroz preddiplomski studij sam se upoznavala s arhitekturom, dok sam na diplomskom studiju sve više proširivala tu perspektivu. Bilo mi je zanimljivo koristiti projektantske zadatke za istražiti neku širu temu gdje bih arhitekturu koristila kao prostorno rješenje na detektirani problem. Projekti na diplomskom studiju bili su mi posebno formativni u tom smislu. Na primjer, moj diplomski rad, Institut za mediteransko bilje u napuštenoj tvornici u Dolima u Dubrovačkom primorju, promišlja revitalizaciju priobalne zone mjesta Doli. Napuštenoj tvornici sam maknula krovove i s njene vanjske strane nadodala manje volumene tako da je ljuska postojeće građevine formirala otvoreni prostor, odnosno trgove s novim sadržajima koji na sebe mogu primiti sav život koji se tu zatekne – ljudski i biljni, turistički i proizvodni, globalni i lokalni. Projekt je bio prepoznat nominacijom na 50. Zagrebačkom salonu arhitekture Dosljednost u kategoriji Studenti, što me je ohrabrilo da sam na dobrom putu.
Gdje ste radili nakon diplome?
Nakon studija sam se zaposlila u zagrebačkom uredu MVA (Mikelić Vreš Arhitekti) u kojem sam dobila priliku raditi na super projektima s arhitektima od kojih sam jako puno naučila – voditi projekte, koordinirati suradnike i iskusiti gradilište, što mi je tada bilo izrazito bitno. U uredu sam tako radila na projektima škole, vrtića, knjižnice pa sve do projekata obiteljskih kuća. MVA je za projekt Obiteljske kuće na Pantovčaku na kojem sam sudjelovala kao dio autorskog tima, dobio nominaciju za godišnju nagradu Drago Galić za najuspješniju realizaciju u polju stambene arhitekture u 2020.
Zašto ste se odlučili na daljnje školovanje?
Iako je moje profesionalno iskustvo bio pozitivan korak, govorimo o teškom periodu za arhitektonsku struku. Veliki broj mojih kolega je nakon završenog studija radio na legalizacijama, gotovo da se nije pojavio niti jedan mladi kolektiv, koji bi nešto izgradio – nije bilo lako doći do većeg projekta, a još teže do njegove realizacije. Moja generacija je ona koja je prošla kroz program stručnog osposobljavanja i posao naprosto nije bio adekvatno plaćen, pri čemu me je ono što se generalno gradi strašno provociralo. Znala sam da nešto ne štima u balansu između arhitektonskih ambicija i realnosti i bila sam motivirana to istražiti.
Je li Harvard bio Vaš prvi izbor?
Nikad nisam imala velike snove o karijeri, ali sam uvijek spremno testirala svoje granice. Prijave za poslijediplomski studij su zahtjevne, pogotovo nakon što dobrano uronite u svijet prakse i dobijete ovlaštenja za rad u struci. Međutim, meni je upravo to iskustvo bilo okidač i jednom kada sam se odlučila vratiti studiju, znala sam da želim aplicirati na najbolje škole. Položila sam standardizirane ispite koji su potrebni za prijavu na američke fakultete – GRE i TOEFL, pripremila prijedlog svog istraživanja i slala prijave na više škola, između njih Harvard Graduate School Design, smjera Master in Advance Studies, History and Philosophy of Design and Media, na koji sam uspješno primljena.
Što ste u sklopu studija istraživali?
Moje istraživanje počelo je na temu Smallness. Temu sam formulirala kroz taj naslov jer me je intrigiralo istraživati kako u svijetu velikih brojeva, bezgraničnih mogućnosti te linearnog rasta, odnosno svih procesa za koje danas znamo da nas vode prema planetarnoj ekološkoj krizi, možemo kroz arhitekturu razmišljati manje, i u kojim slučajevima to zapravo znači profitirati više, bilo ekonomski, ekološki ili sociološki. Temu sam istraživala kroz geografiju Jadrana, odnosno kroz arhitektonsko-urbanističke projekte i praksu izgradnje tijekom planirane modernizacije obale 1960-ih i 1970-ih godina. Hrvatska moderna arhitektura na Jadranu je razvila specifičan prostorni model koji zapravo nije pratio regionalne i urbanističke planove koji su predviđali veliku izgradnju, nego su se intervencije točkasto dogodile duž obale. Štoviše, te intervencije su bile obazrive prema zatečenom fizičkom kontekstu, ali i onom kulturnom i socijalnom. Pokušavajući razumjeti kako, krenula sam u istraživanje šireg, društveno-povijesnog konteksta kao i institucionalnog okvira prakse razvijenog u kontekstu jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, što mi je dao odgovore kako su neke vrijednosti koje baštinimo kroz naslijeđeni prostorni okvir nastale te što se i kako danas promijenilo.
Možete li usporediti način učenja i shvaćanja arhitekture u Zagrebu i Bostonu?
Ako načelno moram usporediti dva konteksta, odnosno studij arhitekture u Zagrebu i Bostonu, rekla bih da Amerikanci više propituju i povezuju edukaciju i praksu, dok kod nas to nekako izostane. Drugačiji je to obrazovni sustav i druga razina studiranja – poslijediplomski studij koji sam upisala na Harvardu okuplja već profesionalno formirane ljude – ali svejedno mislim da fakultetsko obrazovanje kod nas mora poticati studente na aktivnije sudjelovanje i promišljanje.
Vi sad radite kao asistent na fakultetu. Što predajete?
Zaposlena sam kao asistent na Kabinetu za teoriju arhitekture na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu gdje sam uključena u nastavu na kolegijima diplomskog studija. Teorija arhitektura je disciplina i okvir za promišljanje arhitekture kao autonomne discipline, ali i odnosa arhitekture s njenim širim društvenim, povijesnim i kulturnim kontekstom. Nakon što sam dobila uvid u praksu, osjetila sam da problemi koje imamo u izgrađenom okolišu leže izvan autonomnosti arhitekture, odnosno arhitekture same i tu sam se zapravo okrenula u akademskom smjeru.
Koji su vaši interesi u struci?
Svijet Teorije arhitekture sam otkrila kroz kolegije profesorice Karin Šerman, svoje sadašnje mentorice, a s kojom sam već kao studentica imala prilike surađivati na projektu hrvatskog izložbenog paviljona Fitting Abstraction na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture Fundamentals – Absorbing Modernity, kao član tima za istraživanje i produkciju materijala. U tom smislu, imala sam najbolju podlogu i podršku za nastavak studija u smjeru znanstvenog istraživanja, a neizmjerno sam sretna da tu suradnju nastavljamo kroz nastavu i projekte na kojima trenutno surađujemo na Kabinetu. Uz nastavnički angažman na Arhitektonskom fakultetu, polaznica sam doktorskog studija Arhitektura i urbanizam na kojem nastavljam istraživanje koje sam započela na poslijediplomskom studiju u Americi.
Danas često čujemo, ali i na primjerima vidimo, kako se arhitekti, da bi opstali na tržištu prilagođavaju zahtjevima investitora, što uglavnom dovodi do maksimalnog iskorištavanja prostora i ne baš uklopljenih građevina. Što bi po Vašem mišljenju trebala biti uloga arhitekta u nekom projektu?
Arhitektura je uvijek u sprezi s kapitalom – bez investitora nema izgradnje. Međutim, relevantnost arhitektonske struke jest u tome što arhitekt posjeduje kreativnost da kroz prostorno rješenje rukovodi kapitalom i zahtjevima investitora. Dio je našeg kulturnog kruga je, pa ako hoćete i zagrebačke škole arhitekture, da arhitekt projektnom zadatku daje neku dodatnu vrijednost koristeći se svim alatima kojima djeluje – mjerilom, programom, atmosferom, izborom materijala. Drugim riječima, arhitekti se ne obrazuju samo da bi usvojili određene formalne obrasce i pravila, već da ih kreativno primijene i stvore prostorne vrijednosti. U današnjim izazovima tu gotovo etičku ambiciju je sve teže prakticirati, često se čini i nemogućim. Aspiracije investitora dolaze iz nekog drugog vrijednosnog kruga, program je obično prevelik, a prostorni kapaciteti premali.
Dubrovnik kao grad u kojem je prostor i najvažniji i najskuplji resurs ima problem s nekretninama dostupnim za „obične“ građane, kao i veći dio turističkih gradova. Imamo više apartmana nego stanova, a zgrade koje se grade idu uglavnom prema što većoj iskoristivosti prostora. Kako Vi ocjenjujete arhitektonsku vrijednost novih građevina u Gradu?
Ne bih komentirala arhitektonsku vrijednost u smislu estetike ili formalnog oblikovanja jer ne vidim da je to ovdje zapravo temeljni problem. Na primjer, ljudi izvan struke obično kažu da ne vole modernističku arhitekturu. Međutim, vrijednosti te arhitekture, koliko god ona brutalistička ili neodržavana danas bila, jest upravo u njezinoj široj urbanoj kvaliteti. Danas upravo takva vrijednost izostaje.
Smatrate li da postoji neko rješenje, kojim bismo mogli „uljuditi“ nove nekretnine u Gradu i učiniti ih pristupačnijima građanima?
Rješenje za probleme koje navodite vidim u sustavnom razmatranju izgradnje kroz njezin širi efekt koji uključuje i socijalnu komponentu. Grad Dubrovnik dobro živi od turizma, ali ako dominantno gradimo apartmane, hotele i komercijalne sadržaje usmjerene na korisnike koji dolaze u grad, onda na žalost imamo grad za turiste, a ne za one koji tu žive.
Koliko su javni prostori bitni za grad i koliko komercijalizacija javnih prostora utječe na doživljavanje istih kao privatnih i ne više gradskih prostora? Primjer imamo u Gradu, koji je prestao biti centar Dubrovnika, kojeg domaći ljudi ljeti izbjegavaju, a zimi ostaje gotovo napušten.
Javni prostor osigurava dinamiku grada, koja čini grad živim. Povijesna jezgra Dubrovnika je idealan primjer što se događa s prostorom kada njegovo stanovništvo ode, škole izgube učenike, a javni prostor postane dominantno komercijalan. Dok UNESCO štiti povijesno nasljeđe i protivi se pretjeranoj turistifikaciji i iseljavanju lokalnog stanovništva, paradoksalno je da upravo UNESCO pospješuje te efekte i njih naprosto treba kontrolirati. Slijed je uvijek isti, veliki pritisak turizma uzrokuje rast cijena, povećava vrijednost nekretnina, a kad život postane preskup i neodrživ, lokalno stanovništvo se izmješta.
Možete li prokomentirati stvaranje novog urbanog centra u bivšoj tvornici TUP?
Sadržaji koji su se pojavili u bivšoj tvornici TUP su pokazatelji tog izmještanja, ali i toga da je grad živ i da razvija kreativnu scenu koju svakako treba podržavati. Isto tako, novi urbani centar, kako ga nazivate, se formirao u prostoru bivšeg industrijskog sklopa jer je njegovim korisnicima pristupačan, između ostalog i financijski. Međutim, često se događa da takva kreativna scena formirana u alternativnim prostorima, koje grad posjeduje, nestane kada u isti prostor pokušamo intervenirati novim ulaganjima, pa čak, ako i imamo optimistični plan, podržati zatečenu aktivnost. Ako zamislimo da tu dođe neka skupa staklena zgrada, ona će neminovno povećati vrijednost nekretnine i nametnuti njezinim korisnicima veće financijske izdatke najma, režija ili održavanja. Treba biti svjestan da je takva scena dinamična i fragilna te treba biti oprezan na koji je način adekvatno podržati.
Pelješki most već je doveo do porasta cijena nekretnina na Pelješcu te većoj potražnji. Smatrate li da Pelješac ima kvalitetne prostorne planove, koji će spriječiti pretjeranu devastaciju gradnjom?
Pelješac ima dovoljno prostora da primi novu izgradnju, ali vjerujem da potencijalni rizik od devastacije ne leži isključivo u kvaliteti prostornih planova, nego što se tih planova ne pridržavamo, te što se oni svaki put mijenjanju kako bi se pogodovalo pojedinačnim interesima velikog kapitala. Također treba biti oprezan s drugom krajnosti izgradnje, odnosno vilama za odmor koje imaju tendenciju teritorijalnog širenja uz obalu. Nova izgradnja ne bi smjela uzurpirati obalu kao ni poljoprivredno zemljište jer su to najveći aduti i resursi Pelješca. Također, kada se nešto gradi treba biti jasno koji je socijalni efekt te gradnje. Na primjer, najčešći razlog koji se iznosi u prilog velikih ulaganja u turizmu jesu nova radna mjesta. Međutim, u novim hotelima po Jadranu zapravo rade stranci pa o razvoju treba razmišljati sustavno. Svu izgradnju treba pratiti javnom infrastrukturom i sadržajima za njegovo stanovništvo jer nije rijetkost da mjesta ne Pelješcu nemaju vodu, da ne nabrajam ostale sadržaje.
Propusti planiranja i izgradnje brze ceste do Pelješkog mosta
Na tom tragu, iskoristila bih ovu priliku da ukažem na propuste koji su se dogodili s izgradnjom nove ceste na Pelješcu, a koje nužno treba ispraviti dok je cijela priča još aktivna. Naime, brza cesta je uzdužno presjekla Pelješac i stvorila fizičku barijeru pa tako sada iz Stona više nije moguće doći do obližnje lokalne plaže i autokampa Prapratno osim automobilom, što je apsurdno. Naprosto nema fizičkog prijelaza koji bi omogućio biciklistički ili pješački kontakt jedne i druge strane. Ako pratimo globalni trend povećanja biciklista, ali i lokalnu pojavu agencija koje od nedavno na Pelješcu organiziraju biciklističke ture dovodeći turiste brodovima, sasvim je jasno da za tom infrastrukturom postoji interes i da ju treba razvijati. Uz to, na cijeloj novoj trasi pristupne ceste nije predviđena autobusna stanica za Ston pa se postavlja pitanje gdje će se stanovništvo i učenici koji dnevno ovise o prijevozu uopće moći ukrcati na autobus kada se dovrši stonska obilaznica i hoće li do stanice javnog prijevoza uopće biti pješačke veze.
Problem je naime u tome što je trasa napravljena isključivo iz perspektive automobila, ignorirajući sve ostale parametre prometa i korištenja prostora. Apeliram da se kroz rekonstrukciju stare ceste na Pelješcu isprave propusti, uključe interesi lokalne zajednice i u zahvat integrira javna, pješačka i biciklistička infrastruktura.
