Povodom današnjeg događaja, koji sve nas koji živimo s Gradom, morem i našim pomorcima dira u dušu Iz brodskog dnevnika, kapetana Marijana Brajca izdvojili smo dio njegovih sjećanja vezanih upravo za prolazak broda uz dubrovačke mire.
Lila boja kao cvijet jorgovana
Nisu sve magle i maglice iste. Ova je bila slična osrednjoj engleskoj magli. Ne vidi se dobro ali tu i tamo se malo otvori. Eto, baš takva je bila i ta, stvorena od trostrukog, lošeg pelinkovca. Pojavilo se ispred mene.
***
Vjerovatno je to bio treći razred pučke škole. Čime smo došli na izlet u Komolac ne mogu se nikako sjetiti. To je bio jedan od ljepših izleta. Tu mi crtanje nije po običaju bilo problem. Rado sam crtao padinu brda nad Rožatom. Linija vitkog zvonika crkve bila je baš zahvalna za crtanje. Pošto je bilo proljeće, naravno iznad zvonika su lećele lastavice. Na ledini ispod brda bile bi ljubičice i stabla rascvjetalih jorgovana. Crtanje nisam volio. Crtanje jorgovana jesam. Ako bih onu tamno jaku ljubičastu boju zamijenio modrom cvjetovi su tad sličili grozdovima grožđa.
***
Jedna od najzahtjevnih vrsta brodova su brodovi rafinerije. Da bi se tu došlo trebalo je proći masu testova. Između brojnih intrigantnih pitanja bilo je i pitanje o omiljenim bojama kandidata. Recimo, crvena, boja pokreta, dinamike slagala bi se sa bijelom. Bijelu su jedni gledali kao boju čistoće a drugi pak kao boju praznine. Dakle, jedan voli crvenu a drugi bijelu, zajedno, bili su smatrani kao par koji može da radi zajedno.
***
Objektivno, držim da sam na trećem brodu znao prilično dobro hodati po brodu. Završiti tri razreda škole i imati za sobom već tri ukrcaja nije bila mala stvar. Trebalo je samo radit. Za boje niko nije pitao ništa.
***
Tri duga fišća u laganoj vožnji nisu bila upozorenje nikome. Bila je to oda radosti dolaska doma. GRUŽ je ulazio u Gruž. Kad smo posložili lancane nakon veza pošli smo armat skalu. Radni dan koji nije bio običan. Bio je radni više nego inače. Ne dohodi se svaki dan doma. Onda su počeli dolazit kamioni sa provištom. Lapad je bio blizu. Intanto isto nisam mogo poć doma. Istina je, gledo sam dok smo se armižavali je li mi ko došo. Nije bilo nikoga. Svi su radili a nije bilo ni lako dobit dozvolu za uć u porat.
***
Bragada za bragadom. Meso, verdura, voće, šuplje jutene vreće pune patata. One što su ispale kupit ćemo poslije. Kartonske kutije s pićem. Cherry brandy. Evropa je ludila za njim. Maraska nije bila tvornica pića već pravi brend. Stari Graničar, Badelov, barem nama ođe, nije bio nešto.Vanka su ga isto voljeli.
***
Dok se largavamo, šporka i pomalo polomljena cakla na magazinima luke postaju sve manja. Niko ništa ne govori. Svi gledamo prema rivi. U svakom pogledu je sakrivena jedna priča. Čini se krug da se brod okrene. Čuje se zvuk lanca telegrafa na mostu dok se montava Daksa i Grebeni. Gorica Svetog Vlaha i Gospa od Milosrđa su već blizu. Grle se sa pozdravom sirene.
Jedan radni dan, a dan koji je festa. Ne može baš svak na vapor niti može svak pozdravit svoj Grad. Barba pušta svakoga da zasvira. Tri puta stisak na ručicu sirene. Para zašišti, iskoči bijeli oblačak pare a duboki , hrapavi zvuk brodske sirene se razlije preko vaskolikog Grada. Vučem manicu sirene treći put kad li se začuje zvono sa Gorice Svetog Vlaha.
Nema pera niti ima pisca koji umije to opisat alavija. U prsima se nešto širi, i raste li raste. Pogled stremi prema Dančama. Otamo, po užanci, staroj ko zna koliko, naše dobre dumne mašu bijelijem linculima a zvono nam želi sretan put. Sveti Vlaho, oni na vanjskoj strani Zidina. Naoko ozbiljan, drži svoj Grad u ruci a njegove kamene usne se blago smiješe. Prsti njegovi u zraku daju nam Blagoslov, svima. In nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti beatus tempus – U ime Oca i Sina i Duha Svetoga sretni vam put.
Pogled mu po ko zna koji put, gleda krmu broda koji odmiče neđe u bijeli svijet. Na ovoj piše velikim bijelim slovima, GRUŽ – Dubrovnik.
Porporela puna čeljadi. Svi mašu. Čuju se zvižduci. Timun malo desno. Kako se montava Porporela crveni feral ostaje po krmi. Časne sestre, sad one iz Svetoga Jakova. Opet se bijele linculi. Opet se miješa zvuk sirene sa zvukom samostanskoga zvona. Prsa hoće da puknu koliko je nešto u njima. Ozbiljno gledam u Grad. Marinero mora biti miran. Emocije se drže u sebi.
Kako ko, đe je ko sjeo. Upijamo svak Grad u sebe.
Još jedan put, tri baš duga fišća. Pasavamo Lokrum. Makina promijeni zvuk kako se zavezlo svom snagom naprijed. Oćemo li vojsko pomalo da nastavimo s rabotom, čuje se noštromo. Uvlačim dim španjuleta u sebe. Ćutim kako mi dim prska u petnoj kosti. Stavim vreću patata na rame pa š njom polako u gambužu.
***
Idemo na Istok. Tamo ću se sresti sa Zapadom. Pravi vijađ. Rota nas vodi prema Afroditinom otoku. Sa Cipra ćemo za Englesku. Iz Belgije idemo u Italiju. Duždev grad sa svojom Bazilikom Svetog Marka nas polako čeka. Onda ćemo kad ostanu po krmi đige Ravenne, neđe doma. Vjerovatno će to biti ili Rijeka ili Split.
***
Noć se opire i svađa se sa snom. Ne da mu pasti na oči. Ima nas dosta na krmi. Sjedimo i fumamo. Poneko nešto progovori. Noć je boje jorgovana.
***
Kad su se brodovi rafinerije pojavili moja zvijezda je pomalo zalazila. Ništa manje nego kad sam počinjo, možda čak i više, jednako sam bio gladan daljina i žedan mora. Od crvene boje iz mladosti pomalo sam se sve više okrećo prema bijeloj boji. Jedan moj bivši terco makine, danas kapo na brodu rafineriji mi priča kako je tamo. Objašnjava mi da se drži kako je ljubičasta boja boja tajne.
Osoba koje voli ljubičasto, povremeno ima neodoljivu želju da pobegne iz realnosti u svet snova i fantazija. Takvi imaju poseban osećaj za estetsko izražavanje, oko sebe stvaraju harmoničnu atmosferu, druželjubivost i slogu, mada su skloni da i sami u sve sumnjaju.
***
Ova zima je bila teža nego ijedna. Samo sam jednom uhitio jednu bronkitu. Paso sam bez upale pluća. Pofumo sam cigara vraga i po. Poneku noć bi sjedo i pričo sa svojim mačkom. Ja bi govorio a on me samo gledo i mudro me slušo.
Jednom me baš dugo gledao. Pričao sam mu kako sam volio crtati cvijet jorgovana tamnom ljubičastom bojom. Baš mi je zurio fiso u oči dok sam mu spjegavo da sam otkrio tajnu. Život je igra sa markiranim kartama. Kad sam ih izvlačio iz maca mislio sam da su sve iste, neobilježene. Nije pošteno da ovako moram sjedat besposlen. Nije fer.
***
Mogli su me puštit još malo. Ovako, malo po malo pretvaram se u bitvu za koju se ni jedan brod neće vezat. Dobro, znam ja da se danas više ne pasava ispod mira od Grada.
Ma znam ja što oni mnogi ne znaju. Samo oni koji su provali znaju kako se prsa rašire dok pozdravljaš Grad a zvona ti otpozdravljaju. Prividno, od kamena, Parac i dalje na onom svom mjestu blizu Porporele. Znam ja da je on osjetio što sam ja onda osjećo kad sam mu fišćo ona tri duga.
***
A ono s bojama, nema tu ništa. Samo sam volio crtati cvijetove jorgovana pa ih napengat u tamnu lila boju. Je li lila boja lijepa, lijepa je. Da bi nekad rado pobjego iz ovoga svega, bi, ne krijem.
E moj marinero, puta madre.
